Književnost je kroz povijest imala isti obrazac - dama u nevolji i princ na bijelom konju. Ipak, razvojem industrijalizacije i borbe za ljudska prava, postupno su se pojavljivale i junakinje koje ruše rodne stereotipe. Mnoge od njih stvara Katarina Linardić, poznata kao Katy Lind.

Autoricu čak 20 ljubavnih romana publika je upoznala kroz djela poput "Ritam strasti", "Pobjeda nad ratnikom" ili "Otok sreće", no posebna je po tome što stvara snažne ženske likove. One su automehaničarke, tattoo majstorice, DJ-ice ili povijesne ratnice. Osjećajne, ali samouvjerene. Sretan kraj preduvjet je za intimne romanse u kojima je ranjivost cijena ljubavi. Zašto je ljubav glavni pokretač i kakve su reakcije na njezine heroine, donosimo u nastavku, a osječka publika može saznati i uživo na druženju s autoricom 13. ožujka u 18.30 u knjižari Nova.

Kako ste započeli pisati i što je značio taj bijeg u svijet mašte? Gdje pronalazite inspiraciju?

- Počela sam pisati kao i većina mojih vršnjaka, još u srednjoj školi. Pisala sam razne pjesmice i kratke tekstove, međutim, romane sam počela pisati tek kada sam bila trudna. Dok većina ljudi u to vrijeme gleda filmove, ja sam stvarala vlastite priče. Puno sam čitala i suprug mi je jednom rekao: "Koliko si knjiga već pročitala, već si mogla napisati i svoju." I tako sam zapravo krenula pisati. Bježala sam u svijet mašte zbog svakodnevice i obveza. Pisanje mi je bilo način da se malo opustim i pobjegnem u neki svijet koji sam sama stvorila i u kojem sam glavna. Inspiraciju inače pronalazim u svakodnevnim događajima, u svom životu ili u životima ljudi koji me okružuju, a naravno i na putovanjima.

Možete li se sjetiti trenutka kada je rođena Katy Lind? Pruža li vam svojevrsnu zaštitu taj pseudonim?

- O da. Sve je počelo nakon što je moj suprug pročitao rukopis koji sam nazvala "Otok sreće" i rekao da bih ga trebala objaviti. Kada smo već napravili sve, od lekture i prijeloma do probne naslovnice, shvatila sam da mi ime Katarina Linardić nekako ne pristaje. Pokraj naslova knjige činilo mi se predugačko, pa smo se malo poigrali riječima i nadimkom, i tako je nastala Katy Lind. Ne smatram da mi pseudonim pruža zaštitu jer se ne skrivam, jednostavno se uklopio i s vremenom postao dio mene. Većina mojih čitatelja i dalje me zna kao Katarinu Linardić. To nije pseudonim zato da sakrijem tko sam ili da netko ne zna da sam to ja. Uostalom, nije loše i za veće tržište. Neke od knjiga je moj izdavač Prof&Graf preveo na engleski, ali nisam išla dalje s distribucijom na platforme poput Amazona ili šire.

Zašto pišete ljubiće? Je li doista ljubav ono što nas pokreće?

- Apsolutno. Bilo da je riječ o ljubavi prema partneru, roditeljima, djeci, knjigama ili poslu. Svatko je bar jednom osjetio ljubav, a kada mi se čitatelji jave i kažu da su se pronašli u nekom mom romanu, znam da je to istina. Jer ljubav nije uvijek sladunjava, lijepa i savršena, ona ima mnogo lica. Uvijek je ona ta koja nas na neki način gura naprijed, pa tako i u svakom romanu postoji dio mene. Uvijek unosim dio svoje priče, života ili emocija – bilo da je riječ o ljubavi, ljutnji, strahu ili nečemu drugome. Mnogi likovi inspirirani su i ljudima iz mog života, njihovim pričama ili događajima koje sam vidjela.

Vaše junakinje su odvažne i ostvarene, neovisno o ome radi li se o ljubiću, povijesnoj romansi ili fantaziji. Zašto vam je važno kreirati snažne ženske likove?

- Možda mi je to važno zato što imam dvije kćeri. Iako i sebe smatram snažnom, želim da i one znaju kako se za svoju sreću moraju izboriti. Naravno da imaju podršku obitelji, ali na kraju smo svi mi kovači vlastite sreće. Snažna žena nije ona kojoj se ništa loše nije dogodilo, nego ona koja uvijek pronađe snagu da nakon teških trenutaka nastavi dalje. Stvari uvijek mogu biti bolje ili lošije, a ja biram nastaviti, boriti se i vlastitim trudom učiniti ih boljima. Danas mnogi posežu za pričama u kojima je žena slabija i stalno očekuje nekog heroja koji će je spasiti. Ja sam drukčija jer ne očekujem heroja, nego vjerujem da žena sama može poduzeti nešto.

Iz vašeg čitateljskog iskustva, koliko su uopće snažni ženski likovi prisutni u hrvatskoj književnosti?

- Žene se često prikazuju kao slabije, kao da im je potreban heroj ili netko tko će ih spasiti. Osobno volim likove koji nisu savršeni, ali imaju snagu suočiti se sa životom i promijeniti vlastitu sudbinu. Upravo takve pokušavam stvarati i u svojim romanima jer vjerujem da se mnoge žene mogu prepoznati u njima. Naravno, iznimke svakako postoje. Primijetila sam da mnogi čitatelji ipak i dalje posežu za pričama u kojima žene očekuju heroja koji će ih spasiti. Možda je to i zato što smo kao djeca odrasli uz bajke poput Pepeljuge, gdje na kraju dolazi princ koji spašava junakinju. Postoji i trend mračnih romansi gdje čitatelji traže dominantne, macho muškarce. To je neka naša romantična slika, ali, primjerice, lik Gričke vještice u djelima Marije Jurić Zagorke pokazuje snažnu žensku osobnost. Dakle, svakako imamo jakih ženskih likova, ali na čitateljima je da odaberu što žele čitati.

Zašto naglašavate važnost obiteljskih odnosa i koju ulogu imaju pri emocionalnom razvoju junakinja?

- Kao što sam već rekla, ljubav nije samo partnerska. Roditelji nas od malih nogu uče što znači voljeti i biti voljen, a meni je to iznimno važno. Želim da moja djeca znaju da ću uvijek biti tu za njih, ali i da budu samostalna. Baš kao što ja znam da su moji roditelji uvijek tu za mene, čak i kada sam daleko i ništa ne trebam. To je ljubav koja ne traži uvjete – ona je jednostavno tu. U mojim romanima upravo ta ljubav i povezanost među ljudima često postaju temelj iz kojeg se razvija priča i emocionalni rast junakinja.

Vaša djela ujedno potiču i na istraživanje vlastite seksualnosti i erotike. Koliko je ono važno za upoznavanje samoga sebe?

- Često se iznenadim kada dobijem takvo pitanje. Obično se nasmijem i sjetim kako su mi čitateljice znale pisati da su moji romani "vanilla", nježni. U nekima od njih erotika je doista suptilna i nježna, i to mi je sasvim u redu. Ipak, smatram da bi svaka žena trebala znati što želi, kako uživati u vlastitom tijelu i osjećati se slobodno jer ako ne možemo biti slobodne same sa sobom, kako možemo očekivati da će nas partner doista razumjeti, zadovoljiti i zajedno s nama otkriti sve čari intimnosti? Žena se ne smije stidjeti svog tijela i svoje seksualnosti, ali ne možemo ni očekivati da nas partner oslobodi straha koji sami nismo spremni prevladati. To je ključ – prvo upoznati sebe.

Kako u svojim djelima balansirate strast i povezanosti likova na emocionalnoj razini?

- Moji likovi jesu snažni, ali su i ranjivi i realni. Čitatelji se u njima mogu prepoznati jer nisu sladunjavi ni bajkoviti. U svakom romanu lik prolazi kroz razdoblja kada se ne može prepustiti, kada ne može pronaći ljubav, kada mora prvo upoznati sebe. Priča se temelji na tome da likovi prvo moraju upoznati sebe, kako bi mogli dopustiti nekome drugome da ih stvarno upozna, a to uključuje i unutarnji svijet i vanjske odnose. Likovi prvo moraju razviti svoju seksualnost, osobnost i karakter da bi se mogli povezati s drugima.

Kako ljudi dosad reagiraju na vaša djela? Jeste li ikada osjetili pritisak da "smanjite" neovisnost svojih junakinja?

- Na početku je bilo nekoliko kritika, ponajviše da ponekad ubrzam radnju ili preskočim neke ključne dijelove priče, ali nadam se da sam s vremenom to usavršila. Nisam osjećala pritisak da "smanjim" neovisnost svojih junakinja jer upravo njihova snaga i samostalnost čine srž mojih priča, a svoj stil ne želim mijenjati. Dosadašnje reakcije uglavnom su bile vrlo pozitivne. Javilo mi se i nekoliko djevojaka koje su mi rekle da su im moji romani pomogli ili da su se u nekoj priči prepoznale i shvatile da uvijek postoji bolje sutra. Nakon objave "Otoka sreće", javila mi se jedna djevojka koja je bila žrtva silovanja i rekla da joj je roman puno pomogao kroz to teško razdoblje. Rekle su da, bez obzira na sve loše što se dogodi, uvijek postoji bolje sutra. One same mogu i moraju nešto promijeniti, primjerice, mjesto života ako im ne odgovara. Romani su realni, i upravo taj realni dio im pomaže da se pokrenu, da se maknu s mjesta i krenu dalje.

Tko vam pruža najveću podršku pri izdavanju?

- Najveću podršku od samog početka imam u suprugu. Da nije bilo njega, bojim se da moja djela nikada ne bi ugledala svjetlost dana. Dugo sam pisala bez namjere da išta objavim dok me on nije pokrenuo. Kćeri su isto voljele fantasy priče, a krenula sam ih pisati upravo zato što su me zamolile. Danas više čitaju ljubiće. Podršku imam i u Saši i Danijelu Jakšiću, mojim izdavačima. Oni su uvijek tu da traže još, da pitaju pišem li nešto novo, da me oduševe naslovnicama i da me poguraju kada malo zastanem i zaista sam zahvalna što ih imam.

Što biste poručili ženama koje bi voljele krenuti u književnost?

- Krenite jer nemate što izgubiti. Pišite iz srca i duše. Sjednite u tišini i pustite da vaše misli same ispričaju priču. Pišite o onome što vas tišti, o onome što možda nikada ne biste mogli nikome izgovoriti. Stvorite lik koji će učiniti ono što se vi možda ne usudite. Šablona ne postoji, jednostavno se odvažite! n