Ako se zateknete u Glazbenoj školi Franje Kuhača, u prizemlju, pa krenete prvim hodnikom lijevo, velika je mogućnost da ćete naići na otvorena vrata učionice, iz koje plove nježni zvuci tamburice, a neko svjetlo obasjava sobu i širi se hodnikom… to je osmijeh našeg kolege, nastavnika Marija Zbiljskog.

Uvijek raspoložen, kako sam kaže - na poslu nema nikakvih problema, posao voli, učenici su dobri, slušaju, a i on obavlja s lakoćom sve obveze od ovih sviračko-pedagoških do administrativnih. Osim individualne nastave maestro Zbiljski vodi i komornu nastavu, te u suradnji s kolegom Gašparovićem vodi orkestar Glazbene škole Franje Kuhača Osijek, koji nastupa na festivalima umjetničke glazbe i drugim prigodama.

Maestro Zbiljski, kada i gdje ste se počeli baviti tamburaškom glazbom?

- Bilo je to s mojih jedanaest godina u KUD-u "Biseri Slavonije", sada Tamburaška škola Batorek. Zatim sam bio član KUD-a "Antunovac", pa KUD-a "1862". (1992./93.), te stalni član sastava "Slavonske lole", od 1995. do 2023. godine, u kom se razdoblju dogodila suradnja s eminentnim Hrvatskim glazbenicima tamburaške glazbe, s kojima smo obišli Hrvatsku i svijet.

Prije zaposlenja u Glazbenoj školi Franje Kuhača kakav ste status imali kao glazbenik?

- Od 2009. do 2018. bio sam član zajednice Samostalnih umjetnika, vrlo uspješan u instrumentalnom području moga djelovanja. Potom 2006. godine osvajam nagradu Porin za aranžman i produkciju albuma narodne glazbe "Starogradski biser" s Blankom Došen te nagradu HGU-a - Status, za najboljeg instrumentalista 2006. godine.

Gdje ste stekli tu razinu profesionalnosti, odnosno gdje ste brusili svoj zanat?

- Svoju današnju vještinu stjecao sam kao student na Austrijskom konzervatoriju Franz Schubert, koji sam upisao 2012. a diplomirao 2016. godine, te sam 2018. diplomirao na Sveučilištu Josipa Jurja Srosmayera, na Akademiji za umjetnost i kulturu, gdje sam bio dobitnik Rektorove nagrade 2018. godine. Ipak, najviše rezultata postigao sam radeći marljivo sam, provodeći sate i sate za svojim voljenim instrumentom, vježbajući, istražujući, slušajući druge glazbenike.

Kroz godine sviranja u raznim sastavima, pod vodstvom različitih učitelja i dirigenata, niste izgubili svoju osobnost niti podlegli sviračkim trendovima. U Vašem sviranju osjeti se prirodnost, velika muzikalnost, jednostavnost u izvedbi te osjećaj za mjeru, dobar ukus i profinjenu tehniku koju krasi predivan, topao ton.

- Hvala vam lijepa na ovim riječima. Moglo bi se reći da ste velikim dijelom u pravu, prepoznaju me kao individualca, originalnog interpreta, te unatrag desetak godina dobivam puno, i sve više poziva za manje i veće nastupe, suradnje s drugim glazbenicima, komornim sastavima, orkestrima, nastupe u značajnim dvoranama i koncertnim prostorima.

Slušala sam vas puno puta na nastupima, koncertima i po vašem stavu, osmijehu koji ne skidate s lica te lakoći preludiranja na bisernici, moglo bi se zaključiti da imate ogromno iskustvo iza sebe, no zanimaju me detalji, gdje ste, s kim ste i kada ste svirali?

- Od 2018. godine surađujem s kolegom, pijanistom i profesorom na muzičkoj Akademiji, Konstantinom Krasnitskym. Zajedno smo svirali solističke recitale po Austriji, Hrvatskoj te niz brojnih manjih i većih nastupa u raznim prigodama.

Svirali ste i u Maloj dvorani Lisinski te u HNK-u u Zagrebu, zar ne?

- Da, svirao sam s "Kvartetom Rucner" u Maloj dvorani Lisinski "Četiri godišnja doba" Davora Bobića, praizvedbu za tamburu i gudače, te nastupio s Hrvatskim komornim ansamblom u HNK-u u Zagrebu. Godine 2018. s kolegom Krasnitskym, svirao sam recital u Folkstheater u Beču, uz brojne, ne manje važne koncerte (Đakovo, Vinkovci, Našice, HNK Pula, dvorana Blagoje Berse, Zadar i drugi).

Godine 2020. izveli ste Concertino Strosmyer, Davora Bobića, originalno pisan za tamburu i gudače te nastupili sa Zagrebačkim solistima u sklopu koncertnog ciklusa Eltz u Mramornoj dvorani Dvorca Eltz u Vukovaru, koji organizira naš profesor i skladatelj Davor Bobić.

- Da, to su neka od meni najdražih sjećanja i najdragocjenijih iskustava - suradnja s tako krasnim umjetnicima i skladateljima u tako divnim koncertnim prostorima.

Uz dugogodišnjeg suradnika, pijaniste i profesora klavira na Osječkoj akademiji Konstantina Krasnitskog, posljednjih godina ostvarujete za publiku nezaboravne trenutke glazbene interpretacije, izvodeći djela klasične glazbe, skladbe pisane za tamburu, transkripcije Bacha, Chopina, Bartoka itd. te redovito izvodeći skladbe našeg maestralnog skladatelja, Davora Bobića, kojima udahnjujete život, vrlo autentično, kreativno i dojmljivo.

- Hvala vam. Za mene su te novonastale skladbe velik izazov, jer njima dajem svoju individualnost, ja ih prvi izvodim, nema usporedbe s drugim izvedbama, drugim glazbenicima i ja ih doživljavam kao "moje", što se očito i čuje u pristupu i intimnosti u koncertnoj izvedbi.

Prošle ste subote treći put nastupili sa Zagrebačkim solistima, ovaj put u Kulturnom centru u sklopu Krežmina ciklusa u Dvorani "Franjo Krežma", izvodeći Vivaldijev koncert u C- duru za mandolinu i gudače, RV 425.

- Da, sa Zagrebačkim solistima sam već izvodio isti koncert, prvi put u Zagrebu, na Prirodoslovnom muzeju na Gornjem gradu, i u subotu ponovo, te sam s njima još nastupio u sklopu koncertnog ciklusa Eltz, što ste već sami napomenuli.

Koji vam je najveći izazov od vaših brojnih aktivnosti?

- Solistički recital.

Ako biste morali istaknuti nekog od vaših učenika, tko bi to bio i zašto?

- To bi bio Petar Vlaičić, učenik 3.S razreda, zbog izuzetne radne etike i discipliniranosti.

Koji su vam planovi za blisku budućnost?

- Puno tonskog snimanja, kako klasične, tako i narodne glazbe.

Koji je vaš komentar o statusu tamburice na koncertnoj i pedagoškoj sceni? Kako ocjenjujete te aktivnosti i imate li možda neki savjet za kolege tamburaše?

- U posljednjih desetak godina primijećen je značajan napredak u životu tambure kao koncertnog instrumenta, a i u pedagoškom području, te još ima prostora za napredak u oba smjera.