Otvorena izložba Željka Uremovića: “Svjetlo i put” - radost življenja kroz slikarstvo i duhovnost
Slikarstvo je specifično područje rada u kojem, zapravo, ne moraš “preživljavati”, nego možeš biti poput djeteta
Na Evanđeoskom teološkom veleučilištu otvorena je izložba umjetničkih slika Željka Uremovića pod nazivom "Svjetlo i put", a trajat će sve do 29. ožujka 2026. Hrvatski umjetnik, rodom iz Slavonije, u ovom trenutku ima tri otvorene izložbe u Slavoniji: u Vinkovcima, u Belišću i u Osijeku na ETVOS-u.
Duhovno putovanje
- Željko je vrlo plodan autor, u zrelim godinama i s bogatim iskustvom iza sebe – umjetničkim, akademskim, slikarskim, ali i životnim. Kada smo se upoznali, puno je govorio o tome kako je prerastao fazu stvaranja "zbog kruha na stolu" i da je nadvladao te motive, a meni je upravo taj aspekt njegove priče bio iznimno zanimljiv. Naravno, važan je i njegov duhovni, kršćanski put koji se snažno očituje u njegovim slikama. Dogovorili smo se da ćemo izložiti velik dio njegova opusa, ali i govoriti o cjelini njegova stvaralaštva i života kao primjeru kršćanskog hoda koji se odražava u njegovim djelima. Izložili smo više od tridesetak njegovih umjetničkih djela, mahom ulja na platnu, pretežito apstraktne umjetnosti - objašnjava predstojnica Instituta za kršćansku glazbu i bogoštovlje, Judita Paljević-Kraljik.
Tematike su različite, ali su sve doslovno ili metaforički povezane s kršćanskim putem, biblijskim motivima i narativima te autorovim osobnim doživljajem Crkve, Duha Svetoga i vjere.
- Sve smo slike objedinili pod nazivom "Svjetlo i put" jer oslikavaju njegov životni put, put s Kristom kroz slike, a istodobno je na svim djelima prepoznatljivo njegovo naglašeno korištenje svjetla. Malo kroz žutu boju, ponekad kroz igru svjetla i sjene, on pokazuje kako svjetlo daje sasvim novu perspektivu različitim životnim pitanjima, osobito kada se promatraju kroz Kristovo svjetlo. Njegovo vjersko putovanje započelo je prilično rano, još za studentskih dana na Akademiji. No taj put, kao i sam život, nije bio jednostavan ni pravocrtan. Mijenjao se kao umjetnik, ali i kao osoba koja živi od umjetnosti. Tako su se isprepletali vjerski i životni aspekti – bolesti, različiti padovi i izazovi – i jedno je utjecalo na drugo. Svoju posljednju životnu epohu opisuje kao obojenu radošću. Ja je pak vidim kao epohu slobode, one u kojoj više nije opterećen time koliko mora proizvesti, o čemu mora slikati ili što se od njega očekuje. Sada stvaranje jednostavno proizlazi iz njega samoga. To je radost nesputanosti i slobode u duhu - naglašava Paljević-Kraljik.
Uremović potvrđuje da je doista potpuno prihvatio svoj život, kao čovjek i umjetnik, te da nema problem s ogoljavanjem vlastite ljudskosti u slikarstvu.
- Priznanjem ono što jesam, a svjetlost doživljavam kao svoju snagu. Čujem taj glas koji daje život, a koji i sam na neki način udišem u svojoj ljudskosti, u kojoj padam i dižem se, u kojoj ponekad imam, a ponekad nemam. I često upravo u tim trenucima nestašice i svojevrsne gladi, doživljavam posebnu čistoću svjetla koja me ispunja. To svjetlo ostaje, čak i kad svega drugoga nema. Slikarstvo je specifično područje rada u kojem, zapravo, ne moraš "preživljavati", nego možeš biti poput djeteta koje nešto čuje i na to reagira. To je prostor slobode i osluškivanja - započinje Uremović.
Radost postojanja
Priroda i šume snažna su mu inspiracija kao i more, ali inspiracija je uvijek vezana uz spoznaju vlastite ljudskosti još od rane dobi.
- Mogu slikati cvijeće ili slikati duhovne teme, no što god da slikam, slikam iz osobnog iskustva i unutarnjeg priznanja onoga što jesam. U drugoj godini života bio sam zaustavljen pjevanom riječju. S četiri godine ponovno sam je čuo, također otpjevanu. Bila je to rečenica iz psalma: "Pa da mi je i dolinom smrti hoditi, zla se ne bojim jer Ti si sa mnom." Ta me je riječ toliko snažno dotaknula da sam rekao: "Ja postojim. Ja sam ovdje." Osjetio sam silnu radost postojanja, kao da mi je tom riječju otvoren jedan novi svijet. Nakon toga sam sedamnaest godina šutio. Imao sam poteškoća, gubio sam se. No, kada sam ponovno pronašao sebe, osjetio sam veliku snagu. Slikati sam počeo već sa sedam godina, a osobito snažno između sedamnaeste i devetnaeste. U toj sam snazi otkrio i jednu prazninu. Kao da mi više ništa nije značilo. Prije, dok nisam mogao govoriti, osjećao sam duboku duhovnu dimenziju, a poslije me ta tjelesnost, u kojoj sam se napokon pronašao, na neki način ispraznila i učinila ravnodušnim - ističe Uremović.
Zato je cijeloga života ponovno tražio to stanje u kojem nema ništa i nije ništa, ali živi dubinu postojanja.
- Upoznao sam s vremenom Krista i duhovni život. Svakodnevica je prožeta Njegovom prisutnošću jer je Isus u svemu, bez obzira na to čujem li ga ili ne. On je naš Bog i On je s nama. Tako i ja, kada slikam, polazim iz istog uvjerenja: nemam potrebu da mi netko plješće ili kaže: ‘Bravo, kako si dobar slikar.’ Želim jednostavno biti, stvarati i s ovim svijetom živjeti, uživjeti se u njega i radovati mu se - zaključuje Uremović.
