Na dobru i originalnu ideju u svom debitantskom romanu "Baš ljubav" ("L'Amore assaje") došla je talijanska književnica Francesca Maria Benvenuto (1986.). Naime, njoj dobro znan svijet siromašnih predgrađa rodnog Napulja i zloglasne Camorre čitateljima je odlučila prenijeti na taj način da se stavila u psihu i svijest petnaestogodišnjeg dječaka (Zeno) koji je nakon ubojstva vršnjaka iz suparničke bande završio u Nisidi, poznatom napuljskom zatvoru za maloljetnike gdje bi trebao boraviti do punoljetnosti, a nakon toga višegodišnju kaznu nastaviti služiti negdje drugdje u zatvoru za odrasle.

Začarani krug nasilja

U Nisidi, budući da su svi zatvorenici maloljetni, pružena im je i mogućnost školovanja, a kroz tako osmišljenu nastavu Zeno dolazi u kontakt s Martinom, profesoricom talijanskog jezika i književnosti koja ga uspijeva nagovoriti da krene u zapisivanje svojih sjećanja, odnosno tumačenje samog sebe i svog dosadašnjeg života. I tako će nam Zeno ponuditi svojevrsni dnevnik koji će voditi od 23. listopada 1991. pa do 23. prosinca iste te godine kad izlazi iz zatvora na dvodnevni božićni dopust tijekom kojeg bi se trebao sresti s majkom te zatim vratiti odsluženju kazne.

Ustupljeno

Iz tih dnevničkih zapisa saznat ćemo sve ne samo o sadašnjosti, već i o prošlosti tog dječaka koji je od desete godine uključen u kriminal kroz preprodaju droge i krađe, a već u petnaestoj je, istina u samoobrani, ubio čovjeka, svog vršnjaka Michaela. Naravno, okrenutost kriminalu nije Zenov izbor, već posljedica načina života sredine (čuvena sirotinjska četvrt Forcella) u kojoj živi, konkretno činjenice da je njegova nesretna majka za supruga odabrala nasilnika kojem ona, mali Zeno i njegova starija sestra Vittoria ne znače ama baš ništa. Kad nije u bijegu ili zatvoru bezumno ih tuče ne brinući nimalo o novcu za normalan život pa obitelj Iaccarino živi u stanu bez prozora. Majka se mora odati prostituciji, sestra Vittoria se brzo udaje i odlazi, a Zeno, želi li pomoći majci, mora ući u krug dilera i opakog nasilja što mu, budući da je fizički snažan, dobro ide. Štoviše, ubrzo stječe ugled opakog i opasnog tipa, a potvrđuje ga baš činom ubojstva nakon kojeg završi u zatvoru.

Gledajući izvana, sve na prvi pogled djeluje kao još jeda tipična priča s ultrasiromašnog talijanskog juga. Odnosno, većina ljudi će, ne poznajući stanje u srži, zaključiti da su sve to divljaci te da ni ne zaslužuju drugo do osudu, kritiku, zatvor, nasilje, smrt...

Benvenuto nas uvjerava, kroz sjajnu analizu duše i emocija petnaestogodišnjaka, kako baš i nije tako. Jer, Zeno bi, samo da je odrastao u drugim uvjetima, bio potpuno drukčiji. U osnovi je on dobar dječak koji iskreno voli majku, želi joj pomoći i pati zbog teškoća i načina na koji su prisiljeni živjeti. No, da bi uopće preživjeli, on jednostavno mora ući u taj začarani krug nasilja, krug u kojem vrijedi pravilo kako jači pobjeđuje i preživljava. I ta pravila moraš poštivati. Mada ni to ne jamči da ćeš preživjeti.

“Nužno je da radim to što sam radio. Bez mene ne bi imali što jesti", konstatira u jednom svom dnevničkom zapisu Zeno koji pojam odrastanja veže za početak života uz kriminal na ulici, što se u njegovom slučaju dogodilo kad je imao deset godina, a ima onih, kaže u jedom trenutku, koji su odrasli "u petoj godini života". Naravno, u takvim okolnostima poništavaju se i uništavaju bilo kakvi normalni oblici odrastanja pa se primjerice za djecu njegove dobi ljubav ne smije iskazivati ("Jer ljubav se ne smije vidjeti", piše ocu u zatvor) pa mu je stoga, priznaje profesorici Martini, čudnije vidjeti muškarca kako plače, no mrtvaca! Ipak, i u tom svijetu nametnute bezdušnosti i surovosti on ostaje oduševljen osjećajima koji ga prožimaju pri prvom poljupcu sa svojom djevojkom Natalinom, a u snovima često mašta o tome kako će, kad zaradi puno novca, na nekom otoku sagraditi vilu za mamu kako ona ne bi morala raditi dalje na ulici.

Nebrušeni tekst

Naravno, sve što nam je Zeno prenio kroz svoj iznimno dojmljivi dnevnik, često je čista kritika društva koje dozvoljava takvu količinu nasilja i bezakonja, odnosno situacije u kojima njegov otac bezumno terorizira njihovu obitelj, žene se dijele na supruge, mame i kurve, a moguće je i da četrnaestogodišnji dječak Gaetano preuzme krivnju za ubojstvo jer je njemu i njegovoj obitelji obećano milijun lira za svaku godinu koju provede u zatvoru. Naravno, već prve godine on izvrši samoubojstvo. Uz dobru i dirljivu priču, velik adut ovog debitantskog istupa Francesce Marie Benvenuto je i jezik. Naime, autorica je odlučila izražavati se onako kako bi se nedovoljno pismeni mladić/dječak od petnest godina i mogao izražavati – pravopisno nezgrapno, pomalo sirovo, ali krajnje iskreno i direktno. Zahvaljujući tom pristupu čitatelj dobiva nebrušeni tekst iz kojeg pršte osjećaji iskazani bez ikakvog uvijanja što često dovodi do komičnih i vrlo duhovitih situacija (urnebesno pismo Papi, časnu sestru naziva pingvinka...), ali isto tako i moćnih dirljivih trenutaka koji ojačavaju temeljni kontrast cijelog romana, a to je ogromna razlika u percepciji onog što Zeno u duši kao još nezreli mladić zasta jest i onoga kakvim ga vidi sredina za koju je tek još jedan od bezdušnih mladih nasilnika iz zloglasne Forcelle. Stvari bi ne samo mogle, već i morale biti potpuno drukčije, poručuje Benvenuto kroz roman čiji odličan prijevod potpisuje Ana Badurina.