U svijetu u kojemu živimo gotovo se svakodnevno propitujemo o svrsi života i ponekad tako čestim ljudskim patnjama i iskustvima koja su onkraj ljudskih shvaćanja. Često se pitamo zašto čovjek mora iskusiti bol i razočaranja, pa nas takve misli nerijetko ogrnu i egzistencijalnim strahovima. Gotovo da se danas ne bismo smjeli pitati tko je ranjeni čovjek te bi ispravnije bilo zapitati se ima li nekoga tko nije.

Ustupljeno

Ovo su samo neki razlozi zašto knjiga prvijenac velečasnoga, dr. sc. Ivana Benakovića, "Ranjeni čovjek: biblijsko-teološka promišljanja nad stvarnošću ljudske ranjenosti" već prvih dana u studenomu i prosincu ove godine, dakle nakon izlaska iz tiska, puni dvorane. Knjiga je dosad predstavljena u Osijeku, Županji i Zagrebu, a njezinu važnost iščitavamo već iz samih osam tematskih poglavlja koja na 125 stranica promišljaju o obiteljskim sukobima, nematerijalnim i duhovnim vrijednostima, opraštanju, težini vlastita neprevladanoga ega, ozdravljenju duše te konačnoj istini. U središtu svih promišljanja biblijski je tekst, no tomu nije za čuditi se ako znamo da je dr. sc. Ivan Benaković akademski stupanj doktora znanosti postigao obranivši doktorsku disertaciju iz biblijske teologije na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu. Dakle, Ivan Benaković bibličar je koji itekako shvaća ozbiljnu ulogu medija u posredovanju tako važne poruke svim ljudima, a to je da svaki život ima svoju svrhu te da čovjekova prošlost, ma kakva ona bila, ne mora postati i utegom njegove sadašnjosti. Stoga se može uvjetno reći da je "Ranjeni čovjek" i svojevrstan priručnik o mentalnom zdravlju koji pomno komunicira s čitateljem navodeći ga propitivanju vlastitih postupaka. Ali i mnogo više od toga, Ivan Benaković vješto se koristi biblijskim tekstom pozicionirajući ga u sadašnji kontekst kako bi čitatelju, kojemu se izravno obraća, pomogao u zacjeljivanju njegovih rana. Nedvojbeno je kako autor potpuno vjeruje u moć pisane riječi, njezinu preobražavajuću i performativnu ulogu, pa tako biblijski spisi nisu samo "obični prikazi" nekakvih povijesnih događaja, nego, dapače, oni su reinterpretacija povijesnih činjenica u teološkom i duhovnom ključu kako bi bili sredstvo posredovanja teološke poruke koja nam ima biti vrijednosnim putokazom u našim životima. Budući da je knjiga izuzetno slojevita, moguće je i čitati ju iz više perspektiva, a jedna od njih i ona je pedagoška jer se izravno dotiče odgojne uloge u obitelji te nerijetko složenim obiteljskim odnosima. S obzirom na to da ni jedan odgojni čin ne može biti vrijednosno neutralan, jer onda naprosto ne bismo mogli govoriti o odgoju, knjigu je moguće promatrati i u teleologijskom ključu. Naime, autor nam ocrtava kako ljudski "inficirani ego" ozdravlja u onomu trenutku kada prihvaća da nije samomu sebi svrha, odnosno, kako navodi autor, čovjek je lutalica ranjena svime, a najviše svojim egom! U tom sukobu s vlastitim egom ranjava sebe i svoje bližnje.

Ivan Benaković piše u isto vrijeme izuzetno duboko, ali i neuobičajeno jednostavno s obzirom na složenost odabrane tematike, potvrđujući izvrsno znanstveno poznavanje Svetoga pisma, i Staroga i Novoga zavjeta, te nas "poučava" kako Biblija uči realizmu života. Svakodnevne uobičajene ljudske poteškoće postavlja u dublje duhovno-teološke relacije i tumačenja te na taj način knjiga postaje i određeni aksiološki putokaz na putu otkrića istinskoga mira i smisla ovozemaljskoga života ljudi. Autor u svojim tekstovima objašnjava i kako je i zašto naša povijest ukorijenjena na biblijskim vrijednostima koje nadilaze sve kulture, vremena i religijsku pojavnost, te sve druge varijabilnosti. To su istinske vrijednosti, kako ih autor naziva, podrazumijevajući pritom duhovne i nematerijalne vrijednosti.

Dr. sc. Ivan Benaković, izvrsno poznavajući grčki jezik, u tumačenju Svetoga pisma polazi i od semantičkih značenja pojedinih riječi (primjerice, u hebrejskom jeziku riječi krivnja i grijeh u Starom se zavjetu prevode kao tereti), te istom metodologijom tumači i pojedina biblijska osobna imena i brojeve. Tada biblijski tekstovi pred nama oživljavaju u svojoj punini i komuniciraju s čitateljem. Autor u knjizi navodi kako Biblija uvijek želi probuditi naše osjećaje, što znači da je njezina uloga i afektivna, pa zato možemo reći da Biblija nije samo knjiga povijesnih činjenica nego i odgojni i životni putokaz. Štoviše, govoreći o samom pedagoškom čitanju ovoga djela, možemo uočiti kako autor odgoj promatra i kroz generacijsku kategoriju bez koje nema napretka ni civiliziranoga društva, pa navodi: "Memorija je važna kako bismo ispunili srca vrijednostima iz ostavštine i mudrosti naših roditelja. Ne možemo zato zaboravljati ni ono što učimo iz Svetoga pisma. Potrebno je pohranjivati Božju Riječ, ne samo u um nego i u srce! Ako biblijski tekst prodire u um i srce čitatelja, tada on i preobražava." Generacijski prijenos vrijednosti u obitelji sa starijih na mlađe u izravnoj je svezi i s egzistencijalnim strahovima čovjeka jer je istinska vjera koju su nam odgojem posredovali naši roditelji vjera koju moramo prenositi budućim generacijama ne zaboravljajući pritom važnu napomenu: Bog živi i može pobijediti sve neprijateljske sile u našem životu! Mnogi strahovi tada jednostavno prestaju, navodi autor.

Nadalje, kada je riječ o mentalnom zdravlju, autor progovora o jednom važnom dijelu ljudskoga života, a to su emocije, pa navodi da “vjerujemo kako bi se i u našemu društvu mnogi odnosi mijenjali kada bi ljudi više živjeli zajedno, sa stvarnim emocijama; kada bi doista iskreno iskazivali svoje osjećaje – svoju bol, svoju patnju; kada ne bismo šutjeli u krugu svoja četiri zida, nego bismo iskreno svoju patnju, muku i bol, iznosili bratu čovjeku koji nam istinski može pomoći.” No ljudi se često ne žele povjeravati jedni drugima i radije se odlučuju na tihu patnju u tišini nutrine vlastita bića. Ljudi tako postaju otvoreni ljudskoj ranjivosti, no autor upozorava, možda i najvažnijom eksplicitnom poukom u cijelom djelu: “Nemojte osuđivati ljude koji su ranjeni, dakle, koji su sarkastični, cinični, koji ogovaraju i čine slično kako bi sebi pomogli!” Zaključna je misao kojom bi se mogla sveobuhvatno opisati autorova duhovna, teološka, ali i pedagoška promišljanja da se vjetar ne može uništiti jednom za svagda, ali se s njim može naučiti živjeti; a put je samo jedan – pouzdanjem u Isusa Krista.