01.12.2025., Pula - Predstavljanje romana "Suncanik" Damira Karakasa u sklopu 31. Sa(n)jam knjige u Istri. Damir Karakas Photo: Srecko Niketic/PIXSELL
PIXSELL
27.12.2025., 9:42
Novi roman “Sunčanik”

Karakaš: Volim reći da sam bolji pisac od knjiga koje sam napisao

San je brat smrti, ali i ono što sanjamo unosimo u svoj život, kaže

Knjiga "Sunčanik" je novi roman sjajnog hrvatskog književnika Damira Karakaša. Opsegom nevelika (119 stranica) priča o neobičnom putovanju djeda i unuka može se tumačiti na različite načine jer je simboličnost i višeznačnost očita iz ponuđene cjeline.

Čovjek je zla životinja

Upravo stoga autora najprije pitamo zašto se, dojam je više nego u nekim ranijim svojim djelima, okrenuo sferi simbolike, snoviđenja, čak pomalo i magijskog realizma.

Karakaš Sunčanik

- Sad sam se sjetio, kad je davno izašla moja zbirka priča "Kino Lika", na koricama je pisalo da su te priče iz pera ličkog Marqueza, dakle, i tad je bilo magijskog realizma, tako da ovo nije prvi put, ali ja sam uvijek volio knjige gdje je lik čvrsto na zemlji samo da bi se što dalje mogao odbaciti uvis. Što se tiče ovog romana, u njemu ima puno snova, san je brat smrti, ali i ono što sanjamo unosimo u svoj život. Uvijek sam i jako volio Kafkine romane koji su kao precizno opisivanje snova. A što me je motiviralo, pa, moram osjetiti neku strast, bez toga ne mogu napisati ni pismo vodovodu.

Što bi značio naslov romana?

- Sunčanik je sunčani sat, u Brinju na kamenom mostu ima takav sat iz 1801. godine, ima ih puno u Istri, jako su se prije koristili, ali kad su došle te tehnološke novotarije onda je potisnut, iako on je uvijek bio malo nepouzdan, jer kad nema sunca, nema ni sjene, ali dobro, sve je kod nas nepouzdano, pogotovo povijest. Inače, mi u Lici kad smo čuvali u planini stoku, nitko nije imao sat, već smo se snalazili po suncu, kad ga je bilo, a ljudsko tijelo također može biti sunčanik, ima ljudi koji po toj sjeni tijela nepogrešivo odrede vrijeme.

Roman mi djeluje kao svojevrsna prozno-poetska analiza zla, raščlanjivanje one mračne strane čovjeka koja, usprkos svom napretku, i dalje postoji. Dječak se tog zla, koje još i ne zna definirati, boji. Djed bi mu želio pomoći, ali moj je dojam da ne uspijeva. Znači li to da je zlo imanetno čovjeku? Da ga se ne može pobjediti.

- Ali nije to ništa čudno, po Cioranu, čovjek je zla životinja, tako je rođen, on je sasvim osuđena životinja, a istovremeno vrlo suptilna. Pa onda imamo i tu povijest koja je demonstracija nehumanosti čovjeka, samo ima epoha kada se ta čovjek-životinja malo smiri.

“... Ali svaki čovjek je od đavolje službe i treba vazda na sebi raditi", kaže u jednom trenutku Lojpur djedu sublimirajući, na jedan način, jednu od temeljnih ideja ovog romana - nazočnost zla koje nikako da nestane. Đavo nam, čini mi se, prijeti i danas. Znači li to da ne radimo dovoljno na sebi?

- Zadatak đavola je da nas uvjeri da ne postoji, ako ne radimo na sebi, to mu neće biti teško. Što se tiče pisaca, književnosti, po Cioranu, Dostojevski je znao najbolje eksploatirati i dobro i zlo. On je najbliže dotakao zlo kao čovjekovu bit. Njegov život bio je pravi pakao, on je doživio sva iskušenja, sav njegov život je serija nevolja, to je pisac koji je u iskustvu išao do krajnjih granica. Nietzsche je također išao do kraja u svemu.

Radnja je smještena u Liku, ali ovo nije samo roman o Lici, zar ne?

- Sve se zapravo odvija u svojevrsnom vremensko-prostornom vakuumu, što priču čini univerzalnom. Sve je u slutnji i ambivalentno, ne podilazi publici, ali nije larpurlartizam, prenemaganje ili puko razbacivanje erudicijom. Traži angažman čitatelja, ne pruža razbibrigu. Prividno se ne događa ništa, a događa se sve.

Crno vino i Mahler

Možemo li govoriti o nekim svjetskim uzorima, majstorima kao što su Bulgakov, Beckett, čak i Marquez?

- Ta tri pisca su doista fantastična, ali postoji i ovogodišnji nobelovac Krasznahorkai, baš smo u Puli trebali večerati, ali nije došao zbog zdravstvenih problema. Pogotovo volim njegovu misao kako ima nekih pisaca kojima je dosta i deset čitatelja, a kad je loše vrijeme dovoljno je i šest.

Jeste li zadovoljni napravljenim poslom, jeste li uspjeli iskazati sve što ste željeli?

- Zadovoljan sam, dao sam sve od sebe, iako volim reći da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao. To je ono što me tjera naprijed.

Što je u planu kad je o novim knjigama riječ?

- Dugo sam godina radio ovaj roman, pio puno crnog vina, slušao Mahlera, sad sam prazan, treba mi neko vrijeme da dođem k sebi. Uskoro ću početi s pripremama za novi roman, a pošto mi prijašnji romani izlaze u Americi, Engleskoj, Španjolskoj i drugim zemljama, čekat će me i dosta promocija.

O piscu

Damir Karakaš (1967.) autor je putopisa “Bosanci su dobri ljudi” (1999.), romana “Kombetari” (2000.), “Kako sam ušao u Europu” (2004.), “Sjajno mjesto za nesreću” (2009.), “Blue Moon” (2014.). Za “Sjećanje šume” dobiva Nagradu “Fric” za najbolji roman u Hrvatskoj objavljen 2017. godine, Nagradu “Kočićevo pero” te prestižnu talijansku nagradu PREMIO ITAS. “Proslava” dobiva Nagradu tportala za najbolji roman 2019. godine, a 2021. roman “Okretište” osvaja regionalnu Nagradu “Meša Selimović”. Godine 2023. objavljen je roman “Potop”. Autor je i nekoliko zbirki priča: “Kino Lika” (2001.), “Eskimi” (2007.), “Pukovnik Beethoven” (2012.), a 2024. objavljena mu je i zbirka drama “Avijatičari”. Po romanima “Kino Lika” i “Proslava” snimljeni su istoimeni, brojnim nagradama ovjenčani filmovi, a po romanu “Blue Moon” postavljena je 2018. godine i uspješna kazališna predstava. Roman “Proslava” dobio je 2025. PEN Translate Award britanskog PEN Centra. Prozna djela prevedena su mu na arapski, češki, francuski, makedonski, engleski, njemački, slovenski, rumunjski, bugarski, španjolski i talijanski jezik. Živi u Zagrebu.