Nekadašnji sudac Josip Frajlić o zbirci poezije: Radost čini život smislenim
Inspiraciju nalazi u samoj ljepoti življenja, odnosima s prijateljima ili određenim životnim okolnostima
U Klubu knjižare Nova predstavljena je zbirka poezije Josipa Frajlića "Pitanja starija od mene". Nekadašnji sudac Općinskog, a zatim i Županijskog suda u Osijeku, cijelo je to vrijeme pisao pjesme, bavio se glazbom te kao strastveni filmofil surađivao u filmskim emisijama na Radiju Valpovo.
Svevremenske teme
Mnogima poznat kao Roni, na objavu zbirke odlučio se tek nakon umirovljenja, zaključivši da to duguje sebi i prijateljima koji su ga poticali.
- Zbrika govori o temama koje su svevremenske. Zato su pitanja "starija od mene", postojala su prije mene i postojat će i nakon mene, a ja se njima bavim na svoj način, dajući im osobni pečat i vlastiti doživljaj. To su pitanja vezana uz emocije, određene životne stavove i odluke koje sam nastojao izraziti u pjesničkoj formi, ponekad s malim štihom filozofskog dodatka, autoironije ili ponešto humora kako ne bi djelovala previše pretenciozno a da istovremeno zahvate bitak tih tema. Pjesme su nastale u razdoblju od četrdesetak godina zbog čega imaju različite emocionalne naboje. Neke su nastale u mladosti, neke poslije u životu. Tek poslije su me prijatelji, koji su ih usput čuli, nagovarali da ih objavim, da ih čitaju za sebe. Tada sam to prihvatio i odlučio da svoj unutarnji svijet, koji je dosad bio moj osobni prostor, ipak pružim i drugima – onima koji imaju smisla, želje i volje za njega - kaže Frajlić.
Autor inspiraciju nalazi u samoj ljepoti življenja, odnosima s prijateljima ili određenim životnim okolnostima, koje nekad mogu biti netipične. Mogu to biti i različiti emocionalni izazovi, ljubav sa svim svojim poglavljima, koja su, kako i sam piše, od egzaltiranih faza pa do onih mirnijih ili faza emocionalne i intelektualne opservacije.
- Svjestan sam da poezija u 21. stoljeću nosi snažan štih patine prijašnjih vremena i da bi se moglo reći: "Ah, tko to još piše?" Međutim, kao i sve drugo, poezija evoluira, dobiva neke nove dimenzije, koje prije nije imala. Za mene je ona prirodan izričaj. Ona ne dolazi iz moje volje. Jednostavno je moram pisati jer je u meni i jer svoje unutarnje napregnuće moram izraziti u pisanom obliku. Nikada nisam pisao "u slobodno vrijeme", kako bi se reklo. To se dogodi kad dođe inspiracija. Može biti i u dva sata u noći, pa mi se možda i ne ustaje iz kreveta, ali moram to zabilježiti. Dakle, u prvom redu radi se o neposrednosti, iskrenosti i nepretencioznosti. Tako bih to opisao - ističe Frajlić.
Jedan haiku
Iako zbirka ima nostalgične, tužne i elegične strane, u njoj ima i vedrine, misaonog, pa i dvosmislenog. Ipak, pouku zbirke autor sažima u jedan haiku.
- "Hraniti se radošću/voljenih osoba./Božanske li hrane". To bih poručio. Da se što više hranimo radošću voljenih osoba i radošću općenito. Mislim da, uza sve ono što u životu nije radosno, ipak možemo "izabrati" radost i da je upravo to važno. To čini život ne samo podnošljivim nego i doista smislenim - zaključuje Frajlić.
Recenzentica Ljiljana Kolenić u predgovoru zbirke piše da se pjesme Josipa Frajlića ne pamte na prvo čitanje, nego se trebaju istinski doživjeti.
- Treba osjetiti blagu ironiju prema sebi i svijetu oko sebe, u njima pronaći dio vlastitoga iskustva, vlastitih misli i vlastitih unutarnjih previranja. Kada na taj način pristupimo Frajlićevim pjesmama, otkrit ćemo svijet lirskoga subjekta, umjetničke osobnosti koja se probija kroz stvarnost života. I prepoznati općeljudsku temu prave poezije: odnos unutarnjega i vanjskoga svijeta, probijanje kroz trnje stvarnosti i želja za dohvatom zvijezda - naglašava Kolenić. n