Pred nama je još jedna premijera u HNK-u u Osijeku, i to već 13. studenoga u 20 sati! Nastala prema istoimenom romanu Ludwiga Bauera, predstava "Zavičaj, zaborav" - kroz likove koji istodobno pripadaju i ne pripadaju, traže smisao u vremenu i prostoru koji se mijenjaju - otvara pitanja o zavičaju, identitetu, sjećanju i traumi. U središtu priče je Lukan. Tu zahtjevnu i emocionalno kompleksnu ulogu tumači Antonio Jakupčević. Njegov lik prolazi kroz više od tri desetljeća svoga života, a Antonio ga nastoji učiniti živim, stvarnim i gledatelju bliskim.

U razgovoru nam otkriva kako pristupa takvim izazovima, gdje pronalazi ravnotežu između osobnog iskustva i profesionalne distance te koliko je važno povjerenje unutar ansambla koji okuplja različite generacije i energije. Govori i o odgovornosti prema publici, o društvu koje se, unatoč prividnom napretku, i dalje bori s nesnošljivošću i lažnom tolerancijom, te o vlastitom doživljaju identiteta - osobnoga i kolektivnoga.

Pravi zaključci dolaze tek kada se zastor spusti, ali kazalište, sa svim svojim ljudima, trenutcima podrške, humorom i umorom, ostaje njegov istinski zavičaj.

Pred vama je još jedna - najblaže rečeno - kompleksna uloga. Prema nekim likovima koje tumačite sigurno razvijete emocije, stanja. Što osjećate prema ovom liku? Što vas odbija, što privlači?

- Zaista, kompleksna je, možda čak više nego ijedna dosad. Uvijek se trudim koncentrirati samo na ono što me privlači kod likova koje igram, pa ako toga nema naprvu, onda kopam da bih to ipak našao. Uvijek nađem. Rekao bih da osjećam odgovornost da bude od krvi i mesa, jer lik koji igram stvarna je i živa osoba. Situacije u predstavi uglavnom su fikcija, ali ime je stvarno. Dosad sam većinski, bilo u dramama bilo u komedijama, igrao karakterne uloge, a smatram da ovdje mjesta tomu nema. S obzirom na to da roman, pa tako i predstava, obuhvaća veliko razdoblje (više od 30 godina), kao glumcu mi je privlačno upravo to što imam zadatak ostarjeti kroz predstavu.

Što je bilo najizazovnije? Kakav je bio rad s ansamblom? Rijetko kada je ovako velik i tako generacijski raznolik. U čemu je snaga ove ekipe?

- Možda će zvučati banalno, ali definitivno je najizazovnije preodjenuti kostim u nerealno brzom tempu. Rad s ovim našim ansamblom uvijek je vrlo inspirativan, ugodan i kreativan, to je čak već i suvišno naglašavati. Bodrimo se, pomažemo si i tražimo zajednička rješenja. Uz domaće snage u ovom projektu imamo i divne gostujuće glumce i glumice, talentirane studente i krasna četiri dječaka, koji upotpunjuju mozaik ljudi od kojih je načinjena ova tehnički vrlo zahtjevna predstava. Upravo u toj generacijskoj raznolikosti i jest snaga naše ekipe. Rekao bih, odličan balans iskustva i entuzijazma, a pritom se nitko ne postavlja iznad ostalih, nego smo ravnopravni u svemu.

Predstava se bavi konceptom zavičaja i zaborava. Što je iz vaše prošlosti utjecalo na vaš umjetnički put?

- Predstava tematizira pojam zavičaja, ne nužno kao geografske odrednice, nego kao osobni dojam. Što nama sve može biti zavičaj i u čemu ga tražimo - u lokaciji, u nekoj osobi, u osjećaju? Na moj je put najviše utjecao upravo odlazak iz moga rodnoga brežuljkastoga zavičaja, pa zatim stvaranje vlastitoga zavičaja ovdje u Osijeku - uz predivnu suprugu, sinčića, prijatelje i ovu veliku kazališnu obitelj koju danas imam. Jedino se s ravnicom još baš nisam pomirio.

Jeste li uspjeli zadržati distancu između osobnoga i profesionalnoga? Ili su i vaša osobna iskustva utjecala na oblikovanje Lukana?

- Uvijek držim distancu između osobnoga i profesionalnoga, iako se u ovom slučaju činjenično dodiruju. I ja sam otišao iz svoga zavičaja studirati u Zagreb, kao i Ludwig u ovom romanu, i dugo sam tražio mjesto gdje ću "pripadati". Doduše, ne toliko dugo kao on i ne toliko ekstremno. Iz toga bih zaključio da sam u puno situacija možda mogao lakše razumjeti Ludwiga i brže doći do nekakvoga scenskoga rješenja. Inače, smatram da glumca vlastita iskustva svjesno ili nesvjesno određuju i utječu na stvaralaštvo kroz cijeli život. Život bogat raznolikim iskustvima neizbježno daje bogatije scenski život likovima koje igramo.

Je li predstava oblik suočavanja s traumom - kolektivnom i individualnom?

- Može biti, ali ja se time kao glumac ne želim baviti. Bavim se pričom svog lika, koji ima puno trauma, traži se i najčešće griješi u svojim odlukama, ali ide dalje kroz život. Dakle, mene zanima ono osobno unutar toga kolektivnoga. Naravno, kroz njegove osobne traume neizbježno se dotičemo i kolektivne traume, ali ona je, po meni, što se ovoga konteksta tiče, već toliko puta ispričana, na toliko različitih načina, da ovdje i ne treba nužno biti u prvom planu.

Uloga zahtijeva da budete realni u odnosima, ali i simbolični u širem kontekstu predstave. Kako to uravnotežujete?

- S obzirom na to da predstava poštuje strukturu romana, mišljena je kao sjećanja koja naviru, a uglavnom se i preklapaju. To znači da se često iz neke vrlo teške emotivne situacije u nekoliko sekundi ide u nešto potpuno veselo i neopterećeno. Valjda ću do premijere naći tu ravnotežu, ali ostavit ću publici konačnu prosudbu. Srećom, mogu reći da imam stopostotno povjerenje svih svojih 27 scenskih partnera, koji me uvijek svojim preciznim pojavama i suigrom drže usidrenim u priči.

Predstava pokušava probuditi svijest o društvenim i identitetskim pitanjima. Osjećate li odgovornost prema publici?

- Uvijek osjećam odgovornost prema publici, da, neovisno o tom što koja predstava pokušava pobuditi, iziđe s predstave sa zadovoljstvom da je na sceni gledala žive ljude koji su se zajedničkim snagama potrudili ispričati neku priču i da se zbog toga osjeća bolje nego da je, primjerice, bila izvaljena pred TV-om i nekom reality emisijom. Predstava govori o vremenu koje današnje generacije ne mogu ni zamisliti, kada je različitost bilo kakve vrste bila često osuđivana, pa bi, recimo, čovjek pomislio da bi cijeli problem koji predstava tematizira danas vjerojatno bio - nepostojeći, zbog veće tolerancije u društvu. Nažalost, u vremenu rastućih tenzija u cijelom svijetu vidimo da se civilizacijski nismo daleko pomaknuli u tih osamdesetak godina - možda smo sad još gori unutar ovoga tzv. liberalizma, jer je sloboda govora u biti pretvorena u pasivno-agresivnu cenzuru i više ne postoji izjava koju možemo izreći a da se ne shvati krivo. Stoga šutimo i pakiramo sve u lažnu toleranciju, a u stvarnosti se u svijetu sve više vidi nesnošljivost na svakoj mogućoj osnovi. Pitanje identiteta čovjeka mori vjerojatno od početka civilizacije, a i danas je itekako aktualna tema, mislim da je čak dovedena do ekstrema s tzv. rodnom revolucijom. Što čini identitet svakog pojedinca unutar identiteta sredine unutar identiteta naroda unutar identiteta države? Uz tolike moguće varijable, nemoguće je to dokučiti. Zato se valjda time bave filozofi, a ne glumci. Koliko god i glumci nekad znaju nepotrebno biti filozofi.

Što ste vi kao glumac otkrili o sebi kroz ovaj proces?

- To ću moći reći tek kada se ova radna temperatura malo spusti i kada mi se glava odmori od svega. Ono što sada znam, nije mi se otkrilo, nego samo potvrdilo: neopisivo je lakše raditi ovako veliku i opsežnu ulogu kada si okružen kolegama, i pritom mislim od glumaca, preko redatelja, pa sve do scenskih radnika, garderobijerki i šminkerica, koji su u svakom trenutku istinski tu - kroz posvećen rad, šalu, kavu, pivo, pogled podrške i zagrljaj u prolazu, komad pizze ili kiflice tijekom kasnonoćnih proba, toplu poruku ohrabrenja ili ono obično iskreno "Kako si?", pa čak i poneku podignutu tenziju kojoj ćemo se poslije smijati. I na tom im svima hvala. (Narcisa Vekić/HNK u Osijeku) n