U sklopu intermedijalnog festivala književnosti PUnKt, u knjižnici Filozofskog fakulteta održan je okrugli stol "Književnost generacije Z", gdje su studenti autori predstavili svoje perspektive. Sudjelovali su studenti hrvatskog jezika i književnosti Ivona Martić, Matej Gabud i Noa Devald, uz moderatoricu Lauru Jaković.

Manje čitaju

Na pitanje o digitalizaciji književnosti studenti su imali podijeljena mišljenja.

- Mladi su danas lijeni otići u knjižnicu, pa većina čita digitalno. Iskreno, rijetko uzmem nešto digitalno jer volim taj osjećaj knjige u ruci. Općenito, mladi sve manje čitaju i to je zaista problem - govori Ivona.

Noa ističe da je i njemu predmet knjige nešto posebno, ali ne protivi se digitalizaciji.

- Ta težina u ruci i miris, to je sve knjiga. Ne samo sadržaj. Nisam protiv PDF-ova i ne mogu biti uvjeren da sve knjige gube svoju vrijednost u PDF-u. Neke da, ali ne sve - rekao je Noa.

Knjiga kao predmet dragocjena je sama po sebi, no neki ju ne promatraju samo kao književno djelo.

- Knjiga je i estetski objekt. Ne mogu si pomoći, ali sudim po koricama. Mislim da je taj dio važan za autora, osobito ako ima određenu viziju i želi surađivati s likovnim umjetnicima. PDF-ovi mogu biti korisni, pogotovo kad je riječ o Jungovim knjigama, koje znaju koštati i po 200 eura. Tako bar imam privilegij nešto označiti i obilježiti, bez trajnih posljedica, kao što bi bilo na papiru - dodaje Matej.

Društvene mreže već su duže platforma za promociju vlastitih talenata. Ipak, mladi autori osjećaju otpor objavljivanju zbog velikog pritiska potreba javnosti i trendova.

- Ne objavljujem često na internetu. Društvene mreže kao nova platforma ostvaruju uvjete da mogu biti pogodne za objavljivanje tekstova. Publika ipak traži senzacionalnost, vjerojatno su kladionice punije od kazališta. Nije velika razlika između virtualne i naše stvarnosti. Ima definitivno potencijala, samo valjda čekam pravi trenutak - objašnjava Noa.

Prednost je ipak mogućnost povratne informacije, uvjerila se Ivona kada je anonimno započela objavu svojih pjesama na Instagram stranici "Moje riječi", koje su poslije prerasle u zbirku poezije "Glasna tišina".

- To je bila potreba da pišem i ostavim neki trag. Dobila sam dosta pozitivnih reakcija i tada sam zapravo otkrila svoj identitet. Voljela bih ipak čuti i koju kritiku, tako da mogu dalje razvijati svoju poeziju. Rijetki na internetu imaju tu hrabrost. Mislim da su moji pratitelji najviše cijenili iskrenost. Nisam prikazivala život kao na Instagramu, nego onakav kakav stvarno jest, bez pretjeranog ulaženja u intimu. Društvene mreže nisu loše ako se njima koristimo na pravi način, no provodimo ondje ipak previše vremena. Nažalost, što si veća budala na internetu, to si popularniji, pogotovo na internetu - zaključuje Ivona.

Matej, s druge strane, rijetko se koristi društvenim mrežama i okreće se tradicionalnim oblicima objave, a hiperprodukciju umjetnosti ipak ne osuđuje.

- Iskreno, nemam volje za to. Više volim pisati i poslati nešto na natječaj. Svoju sam zbirku "Ameba amebi" ukoričio i to mi je zaista bio san. Hiperprodukcija umjetnosti postoji, ali ne gledam na to kao na nešto loše. Samo je teže, zbog tolikog obilja, pronaći ono što je "naša niša" i što nam stvarno odgovara. Hiperprodukcija omogućuje pluralizam stilova i postmodernizam, mislim da to ima svojih prednosti, samo proces odabira traje duže - dodaje Matej.

Poezija i identitet

Gledajući polaznu točku vlastitog stvaralaštva, studenti različito djeluju.

- Ne znam koliko je moj identitet uklopljen u moju poeziju. Sigurno se ne mogu puno distancirati, no posljednjih godinu-dvije pokušavam odvojiti sebe od pjesme jer mislim da treba pronaći ravnotežu. Čini mi se da autori ponekad nespretno unose vlastiti identitet u tekst i tada nastaje zanimljiva vrsta subjektivnosti. Ne kažem da je nepoželjna, nego samo pomalo čudna. Osjećam kao da je ponekad čak i prenaglašena - kaže Noa.

Identitet je središte suvremene književnosti, ali i Gabudove poezije, kaže.

- Pišem ispovjednu poeziju, i upravo taj spoj identiteta i mog mjesta u svijetu čini vrhunac mog izražavanja. Postoje, doduše, trendovi u suvremenoj poeziji koji idu prema prozi. Jezik se pojednostavljuje, javlja se sleng, recimo, no mislim da će to ponovno dovesti do hermetizma. Volim iskreno spajanje metafora i jednostavnog jezika, zato volim čitati Moniku Herceg. Identitet je definitivno u središtu naše generacije - govori Matej, dodajući kako već priprema drugu zbirku te da pjesmama u prozi napokon izlazi iz zone komfora.