Sarajevski autor stripa, animator, filmski stvaratelj i glazbenik Berin Tuzlić već desetljećima spaja različite medije u prepoznatljiv umjetnički potpis koji je nadaleko poznat. Njegovi kratki animirani filmovi obišli su svijet, stripovi osvojili razne nagrade, a njegov glazbeni projekt dRUMELODY dokazuje da granice između umjetnosti ne postoje. Kao jedan od pionira suvremene bosanske animacije, Tuzlić i nakon trideset godina i dalje neumorno istražuje nove vizualne jezike, uvijek s dozom humora i kritičkog pogleda na svijet oko sebe. Događajem pod nazivom "30 godina stripova Berina Tuzlića" te nastupom Kolt Teatra u Rijeci, umjetnik je u povodu velike obljetnice predstavio svoj multimedijski i priznati rad, a u povodu obljetnice djelovanja razgovaramo s ovim strip crtačem, animatorom te glazbenikom svjetskoga glasa.

Nedavno ste održali izložbu "30 godina stripova Berina Tuzlića". O kakvoj je izložbi riječ, u kojem su mediju radovi koje okuplja, koliko njih te na koji način izložba daje presjek vašeg tridesetogodišnjega rada?

- Ranije održana izložba bila je u povodu obljetnice moga profesionalnog rada u području stripa i crtanoga filma, a obuhvatila je 67 nacrtanih strip-priča i 17 kratkih art animiranih filmova. Strip kao dio izložbe obuhvaća trideset tablica na kaširanom kartonu, koje uključuju "iNFRA DEVIL", strip koji je doživio i svoje američko i kinesko izdanje, strip "Strašila" koji je izašao u izdanju škotskog izdavača Comic Brew i koji je u isto vrijeme i kratki art animirani film. Također, tu je "Little Beatle"/"Super Buha", strip i serijal od 19 epizoda kratkih crtanih filmova ispričanih pokretom, a zanimljivo je i to da sam radio i glazbu za ovaj serijal, i to kao dRUMELODY. To je moj projekt elektroničke glazbe koji radim već petnaest godina, i sviram po svijetu, a svirao sam i na Ultri 2019. godine. Tu je strip i isječak kratkog animiranog art filma "Sarajevo ne znam kad i ne znam gdje", "Noć i dan, priča o identitetu", "Fazonator" koji je pored print-stripa i 90 jednominutnih epizoda crtanih filmova doživio i svoje web-strip izdanje.

Kako ste se uopće počeli baviti stripom, a s obzirom na to da se bavite i glazbom i filmom, na koji način su se razvijali vaši interesi za različite umjetnosti? Kojom ste se umjetnošću počeli prvo baviti?

- Moj prvi strip nacrtao sam još u četvrtome razredu osnovne škole za natječaj Malih novina na kojem sam dobio nagradu kao najmlađi sudionik, ubrzo sam već u petom razredu počeo svirati bubnjeve, i onda sam spojio u sedmom razredu glazbu i strip, te napravio svoje prvu animaciju koja je bila od apstraktnih oblika i čvrljotina. Poslije rata počeo sam raditi i u oglašavanju koje mi je pomoglo da svoju umjetnost kapitaliziram.

Kad govorimo o stripovima, koje su teme vaših stripova te na koji način rezoniraju s publikom; prihvaća li ih publika možda zbog toga što seciraju svakodnevicu balkanskog podneblja?

- Teme kojima se bavim i o kojima progovaram stripom, crtanim filmom i glazbom su kritika današnje stvarnosti. Ipak je Balkan ono podneblje koje je odraslo bez kritike koja je veoma bitna i korisna. Ljudi su gladni autorstva, jer je sve poprimilo oblik potrošačkog koji je, po meni, najgora vrsta ideologije. Autorstvo nije ništa drugo nego ta ideja koja je ekskluzivno mišljenje, a kod nas je, znamo, intelektualno vlasništvo vrlo nezaštićeno. Tu najviše uspjeha ima moj strip "Fazonator" koji ispriča priču u jednoj kocki, koja je i definicija stripa.

Koje stripovske "alate" koristite ne biste li se dodatno približili publici i što uvjerljivije projicirali društvenu stvarnost?

- Strip i animacija, kao i glazba, doživjeli su svoju dodatnu vrijednost s razvojem tehnologije. Njihov digitalni oblik još će se više unaprijediti, kao i umjetna inteligencija koja će raditi kako joj se kaže. Nedavno sam bio u Dubaiju na već drugom po redu filmskom festivalu na kojemu se prikazuju filmovi koji su napravljeni samo uz pomoć alata umjetne inteligencije, no najbolji filmovi su baš oni koje su radili redatelji s filmskim obrazovanjem.

U razgovoru za jedan medij osvrnuli ste se na činjenicu da je "Infra DEVIL" strip-album u Kini prodan u 780 tisuća primjeraka, što je impresivna brojka koja govori da je strip kao medij (u Kini) itekako popularan. Koja je ona magična privlačnost stripa kao umjetnosti općenito te na koji način može privući današnju publiku koja je sve manje sklona čitanju?

- "iNFRA DEVIL" je moj najprodavaniji strip, i najsmješnije je to što mi je distributer rekao da nije to neka prodaja (smijeh). S druge strane, "Pepa Pig" ima recimo bilijunske tiraže u Kini. Sav Hollywood je na stripu; strip je u školama, udžbenici su puni stripova za predmete koje djeca ne vole. Oglašavanje najbolje stripom objasni one ideje za kampanje na kojima počiva komunikacija. Strip nije skup za produkciju, samo je stvar kulture znanja. Činjenica da je Comicsology strip aplikacija prodana prije nekoliko godina Amazonu za tri bilijarde govori o tome koliko je strip čitan u svijetu. Kod nas na Balkanu vlasti ne poznaju dovoljno mlade i njihove interese. Strip je ozbiljan biznis. Na Balkanu imate tridesetak festivala stripa.

Vidite li onda strip kao prostor slobode i uspostavljanja komunikacije sa svekolikom publikom?

- Strip razvija komunikacijske vještine i on je put do mladih, ali i do starih. Pa svatko će prije pročitati nešto u formi stripa, nego u formi samo teksta. To vam je kao u elektroničkoj glazbi, kad kažu da su pjesme u žanru elektroničke glazbe, bez vokala, više dopadljive, jer nemate pjevača koji vam ograničava doživljaj pjesme.

Imate li i vi neke omiljene stripove?

- Pa, rekao bih da pripadam fanovima "Alana Forda", volim Franka Millera, volim strip "Tank girl" autora Gorillaza, "Batmana"... Volim bogatstvo digitalnog stripa i njegove nove ere kao umjetnosti.

A književna djela ili filmove koje bi vrijedilo pročitati ili pogledati, možda neke od onih za koje se nerijetko kaže da ostaju s nama?

- Omiljena knjiga mi je "Vodič kroz galaksiju za autostopere", animirani film "Kongres dugi", a stručna knjiga "Okružen idiotima".

S obzirom na to da ste gostujući profesor na Institutu Jilin u kineskom Chang Chunu, možete li možda usporediti i sam obrazovni sustav vaše zemlje s onim kineskim, kao i kulturološke razlike koje ste uspjeli zapaziti, a tiču se možda i kakvog pogleda na svijet, društvo, obrazovanje, pa i napredak?

- Najbolje što je kineska vlada napravila jest ono vrijeme prije dvadesetak godina, kad su globalne korporacije ulazile u Kinu, kad su uložili novac u edukaciju. Kina je zemlja s četiri tisuće godina starom tradicijom. Sustav obrazovanja kod nas na Balkanu je zastario, izgubio je korak s napretkom. Kultura na Balkanu je desničarska te prepuna šunda te svih osobina koje se uz to razvijaju, a to su agresivnost, površnost, bahatost, despotizam, i tako dalje. U Kini se trude da održe tu svoju tradiciju znanja. Po mom mišljenju, kod njih uređenje više nije komunističko, već spoj tradicije i biznisa. U Pekingu kao dio gradskog prometa već postoje robotski autobusi. Na Jilin institutu za animaciju svake godine diplomira oko trinaest tisuća studenata.

Doktorirali ste u Tel Avivu s temom "Zašto se crta animacija"; zašto baš Tel Aviv i zašto ta tema; koje su osnovne postavke vašega rada?

- Crtež je nastao kao potreba za unapređenjem komunikacijskih vještina te samim time i osjećaja i odnosa vizije i mašte. Nacrtani filmovi imaju veću emotivnu vezu s gledaocem jer je svaka točka drugog intenziteta, što za mozak znači druge boje koje diktiraju emotivna stanja. Za svoj sam rad pomoću nota za udaraljke/bubnjeve koje funkcioniraju kao razlomci iz matematike, a crtaju se kao melodije, napravio dokaz kako možete izračunati tajming. Godine 2013. imao sam dva sponzora, jedan je bio iz Aleksandrije, a drugi iz Tel Aviva, a u to vrijeme veći je rat bio u Egiptu, nego Izraelu i Palestini. Već u to vrijeme na tim akademijama koristila se robotska komunikacijska tehnologija koju danas zovu AI. Kad bi se vratio na svoje osnovne postavke rada to bi bio mehanizam crtanja, odnosno – ono što oči vide, želudac osjeća, a mozak naređuje ruci s tehnologijom da osjećaju oblik u određenoj dimenziji.

Dakle, animacija je itekako potentna?

- Dovoljno je reći da anima na latinskome znači duša.

Poslužit ću se nazivom jednoga vašeg animiranog filma, pa vas pitati kakav je život jednoga umjetnika, napose onoga koji meandrira između različitih umjetnosti i izričaja? Kakva je njegova svakodnevica i u čemu pronalazi inspiraciju?

- Mi svi živimo u jako inspirativnim vremenima, umjetnost kojom se ja bavim služi mi da na privlačan način kažem ljudima ono što osjećam. Preživio sam rat u Sarajevu tako da su moji osjećaji, kao što kaže Fazonator u jednome od svojih strip-izdanja – da danas nema humora, ne bih mogao reći ništa ozbiljno.

Koje mjesto u vašemu životu onda imaju Kolt Teatar i sama glazba?

- Sviram već četrdeset godina; svirao sam u Letu štuke, Ramirezu, a trenutačno sviram u Kapitaklizmi, KoltTeatru te dRUMELODYju. Kad radim na kojem stripu ili crtanoj animaciji, pustim si neku glazbu s vinila, primjerice jedan od mojih omiljenih bendova Vještice, pa ideje same dolaze.

Je li pomalo težak zvuk negativnog predznaka koji donosite primjerice u Kapitaklizminom "Manitu" analogan samome nazivu sastava, pa upućuje na osjećaje koje generira kapitalizam ili kapitalocen?

- Radi se o stoneru, jednome od novijih pravaca u rock and rollu; naime, vremena su takva da morate štemati zidove oko vas koji vas pritišću. Manitu je za mene najbolje ime za Boga, jer takvi smo mi s Balkana. Jedno je sigurno, ideja i logika kontradiktorni su kao i vjera sa znanošću, što bi rekao i Stevo Žigon.

Jednom ste spomenuli kako je UI alat znanja, a znanje je, nerijetko se kaže, moć; na koji način UI može poboljšati život ljudske jedinke, a u kojim segmentima vidite opasnosti ovoga rastućeg fenomena koji sve više prožima našu svakodnevicu?

- Opasnost je u ljudima kao i uvijek, to je ista priča kao s Albertom Einsteinom koji nije bio za atomsku bombu. Uostalom, nije bez razloga Arthur Clark rekao da su ljudi rak kugle zemaljske.

Referirajući se na Thomasa Manna, nizozemski filozof Rob Riemen u knjizi "Plemstvo duha" ističe da će "u politiziranom svijetu umjetnost doživjeti istu sudbinu kao i moral", jer "umjetnost biva podčinjena ideologiji", pa "mora biti angažirana, inače joj prijeti odrednica esteticizma". S obzirom na to, kao i činjenicu da ste multimedijski umjetnik, koliko je umjetnost, prema vama, općenito bitna u vrijeme rastućih nejednakosti, različitih nepravda i posvemašnje nestabilnosti koja vlada u našoj iskustvenoj zbilji?

- Potpuno je u pravu, mnogo je ideološke umjetnosti; umjetnost nije tu da nešto kažete, već da osjećate. Bio je jedan super satirični časopis u Bosni koji se zvao "poliKita", koji pokazuje kako je umjetnost iznad politike. Kad sam nedavno bio u Vatikanu, uz veliku sliku Boga, vidio sam opet i kako su Leonardo da Vinci i Michelangelo naslikali sve te svece. Ima jedan mit o Michelangelu; kad su ga htjeli spaliti na lomači, pitali su ga zašto je napravio anđela kad samo Bog zna kako izgleda anđeo, a on je rekao: "Morao sam ga osloboditi kad sam vidio da je zarobljen u kamenu."