Ovogodišnja predstavnica Požeško-slavonske županije nedavno je svojim jednominutnim filmom u sklopu projekta Moja.hr oduševila cijelu Hrvatsku. Riječ je o 28-godišnjoj Emi Letić, Požežanki koja hrabro prati svoje snove i intuiciju. Ema je sedam godina trenirala taekwondo, zatim streljaštvo, okušala se u glumi kao statist u nadolazećem filmu Jakova Sedlara "260 dana", napisala je i otpjevala svoju prvu metal operu, surađivala je s američkim metal bendom, a danas je vanjska suradnica Fakulteta turizma i ruralnog razvoja u Požegi, gdje predaje 3D animaciju, snima filmove i niže uspjehe.

Posebno je vezana uz glazbu, a zahvaljujući svom skrivenom talentu i fantastičnom sluhu, iako ne razumije strane jezike, dosad je pjevala na kineskom, korejskom, japanskom, francuskom, španjolskom, talijanskom, njemačkom, ruskom, pa čak i na vilinskom. Za Moja.hr kreirala je film prema pitanju: Zašto mi je dobro tu gdje jesam?, a odgovor je jednostavan - zbog ljubavi i ogromnog potencijala Požege. Kako razvija svoj umjetnički put i ostaje dosljedna svojim željama te što nam sve planira u budućnosti, otkrila je u nastavku.

Kako se rodila vaša ljubav prema pjevanju i kako ste otkrili da možete pjevati na svim jezicima?

- Kada sam bila mala, moj bratić je imao nekakav dječji klavir, stvarno jako mali. Čula sam neku melodiju i jednostavno sam je uspjela odsvirati. Moji su to vidjeli i rekli da bi bilo dobro da idem u glazbenu školu. Isprva sam išla za teoriju i klavir, ali onda je moja profesorica solfeggia rekla mojima da trebam ići za solo pjevanje. I od tada je sve krenulo ozbiljnije. Upisala sam srednju školu za operno pjevanje, sopran sam i imam visoki glas. Otkrila sam da mogu pjevati što god čujem također kad sam bila mala. Tata je slušao neku pjesmu na kineskom i kad je završila, ja sam je otpjevala. Oni su se okrenuli i bili šokirani. Meni su strani jezici jako zanimljivi, pogotovo u glazbi. To mi je nešto prekrasno jer smo svi tada ujedinjeni kroz glazbu. Jednostavno mi to ide, i meni je malo neobjašnjivo kako, ali stvarno volim to raditi. Voljela bih pjevati na svim mogućim jezicima, čak i onim izmišljenima.

Hrvatski festival jednominutnih filmova 2024.

CROMINUTE.HR

Što vas je inspiriralo da napišete svoju prvu metal operu "Night Dancer" pod umjetničkim imenom Lacrima?

- Tekst u početku uopće nije bio zamišljen kao pjesma. Kada sam studirala u Puli, pisala mi se poezija. Godinama poslije rekla sam si: "Zašto ne bih nešto od toga pretvorila u pjesmu?" I tako sam to napravila – uz pomoć svojih prijatelja. Bilo mi je jako zanimljivo. Namjerno sam išla nekom drukčijom rutom, možda čak nečim što nitko do tada nije pokušao jer zvuči poput metal valcera. Provjeravala sam, možda nešto slično sada i postoji, ali nisam sigurna. Voljela bih stvarati nešto tako novo, nešto svoje - usuditi se napraviti nešto što nitko još nije.

Kako je izgledala vaša suradnja s američkim bendom Preludium Fury budući da ste kilometrima udaljeni?

- Upoznala sam ih preko prijatelja Leontina Čapa Milenića. On je pisao pjesme, ponekad ih je i otpjevao, a onda bih i ja otpjevala svoj dio. Leontin je stvarno divna osoba, puno mi je pomogao i jako sam mu zahvalna. Jedina poteškoća je bila to što nemam svoju opremu kod kuće, pa sam se snalazila na sve moguće načine da dostavim svoj dio što kvalitetnije. Uglavnom bi mi oni poslali melodiju i neku demoverziju vokala, čisto da dobijem dojam u kojem smjeru treba ići pjesma. Onda bih ja otpjevala svoj dio. Trudila sam se da sve bude točno i izražajno, a često bi već prva snimka bila ona koju smo i koristili. Bilo je stvarno zanimljivo i lijepo iskustvo.

Unatoč glazbenom talentu ipak ste se odlučili za animaciju. Kako je došlo do toga i je li bilo teško u početku?

- Glazba mi jako nedostaje. Pjevanje mi je u srcu i bila bi mi velika čast i sreća kada bih mogla pjevati u filmovima, igricama ili crtićima – to mi je baš velika želja. Ljudi su mi već znali reći da mi glas jako paše negativcima jer, iako sam sopran, mogu pričati dublje i ozbiljnije, pa bih stvarno voljela isprobati bilo kakvu ulogu. Animacija mi je također veliki interes odmalena. Uvijek sam se pitala kako nastaju crtići, kako likovi "ožive", i kada sam počela shvaćati procese iza toga, poželjela sam pokušati i sama. Prve animacije počela sam raditi kada sam trebala učiti za maturu. Bilo mi je stresno i to mi je bio ispušni ventil. Mama je bila malo ljuta jer ne učim matematiku, nego crtam, ali da nisam to tada radila, ne bih imala zanimljiv portfolio i možda ne bih nigdje ni upala. Više je to bio slideshow s nekim animiranim elementima, a onda mi je tata rekao: "Nacrtaj nešto stvarno impresivno i dobit ćeš grafički tablet." I onda sam se svim silama trudila da to ostvarim i dobila sam ga na kraju! Onda sam počela češće crtati i danas crtam doslovno svaki dan. Bilo je jako naporno, ali svejedno mi se jako svidjelo. Na kraju se isplati jer je osjećaj jako nagrađujući.

"Okrutni obrat života"

Nakon srednje škole za operno pjevanje upisali ste medijski dizajn na Sveučilištu Sjever u Koprivnici. Kako je vaša animacija evoluirala kroz obrazovanje?

- Bilo mi je zanimljivo i korisno. Kao i svaki student, prošla sam kroz lijepa i manje lijepa iskustva, ali sve to me je potaknulo da radim još više. Nakon preddiplomskog uzela sam pauzu i otišla u Novsku na tečaj animacije za industriju igara u Blender programu. Nećete vjerovati, ali za njega sam saznala preko bake! I stvarno, prijavila sam se, predstavila svoje radove i upala sam u tu petu generaciju. Bilo mi je stvarno predobro iskustvo, baš sam bila zadovoljna i naučila sam puno toga. Svaki dan vježbam, učim se i dalje. Ne smatram da sam sve naučila, ali to je i čar umjetnosti – uvijek učiš nešto novo i vidiš nove stvari. Naučila sam dosta trikova i voljela bih jednog dana imati svoj tim s kojim bih mogla napraviti neki zanimljivi projekt, ne samo za Hrvatsku nego i za svijet. Da se dokažemo i pokažemo da i mi u Hrvatskoj možemo biti dobri u umjetnosti, posebno u animiranim filmovima, kao nekada kad je bio "Surogat". Mislim da i dalje imamo sposobnost konkurirati s velikima.

Najviše crtate životinjske likove. Kako ih osmislite i "oživite" u digitalnom obliku?

- Prvo smislim priču koju bih htjela ispričati i onda pokušam zamisliti likove. Neki mi dođu odmah, a neki poslije. Za jednog lika sam se mučila s dizajnom skoro godinu dana jer znam biti pravi perfekcionist. Trudila sam se nacrtati ga baš onako kako ga vidim u glavi. Životinje su mi slatke, a i trenutno ih ima manje u crtićima. Sve je više usmjereno na ljudske likove, ali i životinje mogu imati super priče poput Kralja lavova, Potrage za Nemom, Bambija… Moji likovi su svi iz moje glave. Crtam ponekad i ljudske likove, bila sam inspirirana mnogim anime filmovima, a i kolege me isto inspiriraju. Inspiraciju crpim doslovno svagdje, čak i iz detalja koje ljudi često i ne primijete. Recimo, moj završni rad bio je o mišu koji je htio naučiti letjeti poput šišmiša. Napravila sam priču gdje šišmiš za njega izgleda kao anđeo, a poanta je da koliko god bio velik san, bolje ga je pokušati ostvariti nego živjeti prazan život.

Vaši filmovi često su se natjecali i na regionalnoj i na svjetskoj razini. Kakve su rezultate dosad postizali? Jeste li očekivali prvo mjesto i nagradu publike za "Okrutni obrat života" na prošlogodišnjem Hrvatskom festivalu jednominutnog filma?

- Većina ih je ulazila u top 60 animiranih filmova. Nikada još nisu pobijedili, ali sama činjenica da su ušli u izbor već je velika stvar. Animacija nije nimalo lak posao. Za dvije sekunde animacije, odnosno linije, treba mi cijeli dan jer sve sama radim. Za završni rad mi je trebalo mjesec do dva. Ipak, moj filmić sniman kamerom "Okrutni obrat života" postigao je veliki uspjeh, što nisam očekivala. Dolazili su ljudi iz svih krajeva svijeta, bilo je to nešto što nisam mogla ni zamisliti i ugodno iznenađenje. On se sada natječe u Engleskoj, na Unica festivalu, također na svjetskoj razini. Velika mi je čast što mogu predstavljati Hrvatsku, nikada nisam to očekivala, tako da mi je iznimno drago što mogu pridonijeti. Poruka filma je da nekada možeš biti lijep koliko hoćeš, ali i najljepši cvijet se prvi ubere. Jako sam ponosna što sam filmom dokazala da i ja vrijedim i da to što sam naumila - mogu i ostvariti. Prepreke me nikad neće zaustaviti da radim ono što volim.

Kako ste reagirali kada ste bili odabrani za predstavnicu Požeško-slavonske županije u sklopu projekta Moja.hr? Zašto vam je dobro upravo u Požegi?

- Ugodno me je iznenadilo. Odmah sam pristala jer stvaranje filmova i priča je moja strast. Dala sam sve od sebe da dostavim što bolji rezultat. Sretna sam kako je sve ispalo, pogotovo uz pomoć mog dečka jer on mi je velika podrška i jako ga volim. Pitanje na koje smo trebali odgovoriti bilo je: Zašto mi je dobro tu gdje jesam? Na početku sam planirala drukčiji scenarij, ali ljudima su iskrsnule neke stvari, pa sam odlučila snimiti skroz svoju priču. Priču o tome kako sam upoznala svoju ljubav, i kako sam u jednom malom kutku svijeta pronašla nešto najveće. Uz to ja ne da vjerujem, nego znam da Požega ima potencijala, samo se ljudi trebaju osvijestiti i dati šansu mom gradu, ali i onima koji mu žele nešto pridonijeti. Bila sam jako ponosna i sretna, nadam se da ću još moći pridonijeti Požegi, i Hrvatskoj također. Imam toliko ideja i projekata, samo mi još nedostaje ekipa. I vjerujem, u sebi, da bi to moglo "buknuti". U gradu općenito ima svega, ali voljela bih da se umjetnost više ističe, pogotovo sada kada imamo izazov s umjetnom inteligencijom. Voljela bih da ljudi prepoznaju tu vrijednost, da vide koliko je ljudski rad iskreniji i jači od prazne umjetnosti bez duše koju kreira UI.

Što sve planirate za budućnost i postoji li neki san koji biste posebno voljeli ostvariti?

- Što se tiče karijere, voljela bih da je to kombinacija glazbe i animacije, mislim da s pravljenjem filmova mogu spojiti i jedno i drugo. Želja mi je čak i otvoriti mali studio za animirane filmove. Znam da možda zvuči veliko, ali mislim da koliko god su velike želje, treba uvijek ustrajati. Čak i ako ne uspijem, opet sam napredovala na neki način. Trenutno vježbam 3D i 2D animaciju, a veliki san mi je da napravim crtić ili crtanu seriju. Imam puno ideja, ali neka zasad bude iznenađenje. Najprije mi treba tim ljudi jer polako radim na priči. Tražim crtače, a za voice acting tražim one koji imaju glas i energiju za određeni lik. Nije mi bitno je li osoba popularna ili ne, već da zna oživiti lik i da je željna raditi. Voljela bih dati šansu drugim ljudima, kao što sam i ja dobila šansu u ovome, tako da sam otvorena za sve.