U Sakuntala parku je Književne večeri Osječkog ljeta kulture otvorio hrvatski književnik, romanopisac i scenarist Robert Međurečan. Ljetni susret s autorom vodila je književnica i selektorica književnog programa, Ivana Šojat, i to u povodu izlaska njegova petog, aktualnog romana "Tako neka bude" objavljenog u izdanju Sandorfa ove godine.

Kontroverzni tekst

Osijek je tako imao čast postati prva postaja promocije nove, intrigantne knjige koja je naslov dobila po psalmu, a goruće pitanje koje postavlja mučilo je stoljećima i najveće umove: "Tko smo mi?"

- "Tako neka bude" jedan je kontroverzni tekst. Možemo ga nazvati trilerom koji je namjerno postavljen u Kristovo doba u rimsku provinciju Judeju. Kažem namjerno jer je zapravo priča vrlo suvremena, ali sam je namjerno stavio u kulisu tog vremena, tog mesijanskog doba, jer me jako posjeća na ovo današnje vrijeme. Vrijeme nesigurnosti, vrijeme iščekivanja, nešto se mora dogoditi, ne može to tako zauvijek. Neke stvari se moraju promijeniti. Tako da sam uzeo tu jednu priču koja može vrlo lijepo funkcionirati i u suvremenom dobu, ali namjerno sam je tu stavio jer sadrži i neke druge duhovne dimenzije koje sam htio podebljati; Tko smo zapravo mi? Uvijek u svakodnevnom trčanju za profitom, za poslom, i zaboravimo. Tko smo, što nam znači nešto, tko su ti ljudi i tko su te stvari koje nam zapravo najviše znače, što nas čine sretnima - pita Međurečan.

ELENA LUKIĆ

Riječ je, dodaje, o prohodnom tekstu, punokrvnom krimiću iako sva njegova djela ne igraju samo na jednoj žici. Uz krimiradnju, Međurečan propituje sam sebe; tko je i što uopće radi na ovom svijetu te ima li posebnu potrebu učiniti nekome dobro.

- Ponekad je dovoljno ne biti loš, a mi smo i to zaboravili. Pisalo se brzo, ali je priprema bila dugačka jer govorim o vremenu o kojemu zapravo jako malo znamo. Osim biblijskih tema i detalja, mi uopće ne znamo kako su ljudi živjeli u to doba. Tako da sam morao prvo naučiti kako su živjeli, što su jeli, kakve su im bile kuće, kakvi su bili odnosi u obitelji. To je bilo dvije, tri godine dobrog proučavanja. Osim toga imao sam sreće da sam upoznao neke povjesničare kojima sam, vjerojatno, bio dosadan do zla Boga, jer ne smijemo pasti na nekoj glupoj pogrešci. Ako padnemo, padnemo na nekoj velikoj, ali ne na glupoj. Naučio sam da su ljudi prije 2000 godina imali, uglavnom, iste želje i iste potrebe - da budu voljeni i sretni. Odnosno, da njihova potreba za srećom ne bude opterećena glupostima, kao što je politika, i određena, neprirodna pravila. Po principu, ne smiješ ići tamo zato što si ove religije ili one rase. Ljudi su oduvijek isti. Iako mi danas imamo mobitele, a oni su imali koze - govori.

Grad po mjeri

U Slavoniji autor pronalazi svoju dozu mira i spokoja koja se savršeno uklapa u pouku djela, a to je da čitatelji uspore i da se zamisle nad svojim životima. Od rujna kreće i velika promoturneja po Hrvatskoj, no Međurečan se samo nada da ljudi shvate tekst.

- Ja obožavam Osijek. Kao Zagrepčanin uvijek kažem da je Osijek grad po mjeri kakav bi Zagreb htio biti. Mene uvijek oduševljava. Svaki put kad dođem, vidim nešto novo i sviđa mi se ta ležernost. Nema tu gužve, nema nervoze. Uvijek sam tu nekako smiren uz obalu Drave i uvijek se rado vraćam i uvijek ću se rado vratiti jer meni je Osijek baš pri srcu. Čitateljima ovim romanom želim poručiti da mi zapravo cijelo vrijeme jurimo. Jurimo i nemamo vremena za sebe. Za sve imamo, ali za sebe najmanje vremena. Pola sata dnevno. Stati, prošetati, kao što je ovaj lijepi park ili bilo gdje čovjek voli. Biti s nekim ljudima koji su mu dragi i razmišljati. Pustiti posao, profit, targete, prodaju. Pustiti sve te luđačke stvari koje nas tjeraju u stres, ludilo. Zamisliti se nad sobom i vratiti se sebi - poručuje.