U Klubu knjižare Nova održana je promocija knjige "Moramo misliti na važnije stvari" autorice Tee Gikić. Riječ je o zbirci kratkih priča koje istražuju svakodnevne odnose, unutarnja previranja i tihe prekretnice u životima s kojima se mnogi mogu poistovjetiti. Nagrađivana pjesnikinja i vrsna pripovjedačica istražuje prostore između prošlog i sadašnjeg, bliskosti i otuđenosti, očekivanja i razočaranja. Svaka priča donosi jednu malu psihološku studiju likova, mahom žena, koje se u ključnim trenucima suočavaju s prvim naznakama promjena, pukotinama koje otkrivaju istine koje su možda oduvijek bile tu.

BRUNO JOBST

Poetizirana proza

- Inspiraciju za kratke priče pronalazim u sitnicama svakodnevnog života, koje u likovima izazovu različita emotivna stanja i navode ih da kroz razmišljanje prepoznaju pukotine i naprave prijelom kroz vlastiti život i pokušaju shvatiti kako je do nečega došlo. Zbirka je kao neki katalog fotografija pun trenutaka i situacija u kojima se pronalaze razlozi novih početaka, sve natopljeno melankolijom pjesničkog izričaja. Neprimjetno i iznenadno izmjenjuju se emocije i vode likove kroz priče. Središnja je tematska misao činjenica da su stvari rijetko onakve kakvima ih vidimo ili čak doživljavamo. Podložne prepričavanju iz druge perspektive, nekima postanu bliže ili razumnije. Nerijetko završe razočaranjem, ponekad samo bespomoćnim mirenjem. Ukrštanje različitih prolaznih trenutaka u vremenu dovodi do različitosti u događanjima. Preslagivanje može zaliječiti ili čak izvući nove strahove. U njima nema jednoznačnog odgovora - otkriva Gikić.

U pričama ju, kaže, zanima najsitnija dramska jedinica svakodnevice, a njezina proza ujedno je i poetizirana. Tu se, dakle, radi o osjetu svijeta kroz atmosferu.

- Priče ne traže vanjske zaplete. Slažu se u pomacima kroz sjećanja i iskustva. U njima gotovo i nema radnje. Ako glagolima označavamo radnju, stanje ili zbivanje, u mojim pričama oni diktiraju stanje, što je moćan alat za dobro sagledavanje motiva. Zbirka počinje i završava pjesmom. Neke priče su tematski povezane u cjeline. "Preljubi, tako nekako"; "Iluzija cjeline, tako nekako"; "Covid-19, tako nekako"; "Kad drveće ogoli", neke su tek labavo vezane zajedničkim osjećajem koji se u njima kroz važne sitnice mogu prepoznati. Priče i nastaju iz tek naznačenih sitnica, zavodljive su i traže čitateljev angažman - objašnjava Gikić.

Kada ju se pita koja bi bila pouka zbirke, autorica otkriva da ono što pokreće sve ne bi trebalo biti ništa komplicirano, već jednostavno.

- Pokreću nas jednostavne stvari, sitna zbivanja, nešto iz sjećanja, nešto neizrečeno što ostavlja prostor za razmišljanje. Taj prostor između redaka najvažniji je za model kratke priče. Kao i svijest o stalnom suprotstavljanju različitih perspektiva kroz koje se može puno toga ispričati. Priča teče u raznim smjerovima i taj proces traje i traje, do trenutka u kojem sami sebe prepoznamo. I dalje se paralelno bavim pisanjem i poezije i proze. Netočno je kad kažu kako je sve već ispričano. Nije ispričano ništa, jer svako je novo pričanje drukčije i sve što možemo u životu postići, povezano je s onim kako to možemo zamisliti. I, naravno, književnost se bori protiv dosade. Sada je zgotovljena sedma zbirka pjesama i četvrta zbirka kratkih priča te čekaju svoje izdavače - zaključuje Gikić.

Vrhunac književnosti

Poznati pisac, novinar i književni urednik Andrija Škare pod nakladničkom kućom Mozaik knjiga pokrenuo je biblioteku "Bura", koja objavljuje isključivo domaće autore, različitih žanrova i pristupa književnosti. Naravno, pristiže mu golem broj rukopisa, ali većina ipak nije za objavu. Međutim, ponekad se pojave rukopisi poput onoga od Tee Gikić.

- Čim sam ga pročitao, oduševio sam se i odlučio za objavu jer riječ je o izvrsno napisanim kratkim pričama koje, prema mojem mišljenju, pripadaju u sam vrhunac hrvatskih kratkih priča. One su ponešto drukčije od suvremene hrvatske produkcije, potpuno je jasno da iza njih stoji pjesnikinja. Njezin stil je rafiniran, pismo je nježno i suptilno i autorica jako voli detalje. To su pomalo neobične priče, ali kada ih pročitate, one jako dugo ostanu s vama. Nema ljepšeg komplimenta. Tea Gikić secira odnose između ljudi, majke i kćeri, partnerskih odnosa ili prijateljskih. Međutim, ona u njima traži suptilne nijanse, ono što se ne vidi na površini. Jedna vezujuća nit su i životi u kojima se pojavljuju pukotine, zatječemo likove u trenutku kada nešto pođe po zlu. Svaka priča ima svoju snagu i moć, različite su i Gikić se čak naginje prema žanrovskoj književnosti. Ona definitivno nije pisac od jednog trika. Doista mislim da će ovom knjigom utvrditi svoju poziciju u suvremenoj hrvatskoj književnost - naglašava Škare.