U povodu Noći knjige, u Klubu knjižare Nova održana je promocija knjige "Visoke trave", autora Zorana Žmirića. Riječ je o emotivnom romanu o cjeloživotnom prijateljstvu Roberta i Gorana, koje ni ljubav, ni rat, ni iseljavanje ne mogu sasvim slomiti - priča generacije kojoj je povijest oduzela snove.

- Roman govori o prijateljstvu između dva mladića koja odrastaju u Zagrebu 1985. godine. Veliki sportski talenti i veliki sportski rivali istovremeno. Prvi dio romana zapravo tematizira njihovo odrastanje i sve je puno pastoralnih opisa, a onda se negdje na polovini romana okrenula priča. Transponiran je deset godina nakon rata u Irsku, gdje se njih dvojica ponovo susreću i pokušavaju obnoviti neke stare veze. Sve funkcionira do trenutka kada se pojavi ono ključno pitanje: "Gdje si bio 90-ih godina?" I onda nastaje problem. Oni pokušavaju prijeći preko toga, a hoće li uspjeti, saznajte u knjizi - govori Žmirić.

Likovi se neprekidno susreću i razdvajaju. Nekada se to događa po inerciji, prirodnim putem, a nekad iz unutarnjeg revolta. S obzirom na to da obojica iz rata vuku golemu traumu, obojica misle da su u pravu i nisu spremni poslušati drugu stranu ili procijeniti koliko je tu zapravo pluralizma. Uprave takve teme oduvijek zanimaju autora.

- To su pitanja moje generacije, poslijeratne, takozvane izgubljene generacije. Gdje je to moralno posrnuće, gdje mi možemo podvući crtu, gdje smo mi mi, a gdje zapravo kroz nas govori nekakva generacijska trauma? Govorim o generaciji devedesetih, znači ljudi '69., '72., koji su zapravo u vrijeme rata bili idealan materijal da uzmu oružje u ruke i da ostave ono što su do tada radili u civilstvu. Ja sam iz Rijeke i mi smo svi imali aspiracije prema tome da postanemo glazbenici. To se preko noći promijenilo. Gitare smo zamijenili puškama, umjesto u kožnim jaknama i martensicama, našli smo se u vojničkim odorama. I borili se za goli život. Povratak je bio izuzetno bolan, za one koji su se uopće uspjeli vratiti, i uopće pokušaj da se skupe krhotine života i nastavi dalje gdje smo stali. Netko s više, netko s manje uspjeha, nažalost. Zato je ta tema uvijek ovdje prisutna - da možemo o njoj razgovarati i mladim ljudima poručiti da ne upadaju u slične zamke - ističe Žmirić.

Likovi se kroz radnju susreću s nizom neočekivanih obrata i kušnji – od zavodljivog ciganskog svijeta irskih travellersa preko lakog, ali prljavog novca, seksa koji ima svoju cijenu, do pljački i kriminala koji bi ih mogli ili jednom zauvijek razdvojiti ili spojiti na pravoj strani života. Autor, kaže, nikada u svojim knjigama ne ostavlja pouke, već nastoji postavljati pitanja, a glavno pitanje je: Što bi ti, dragi čitatelju, učinio da si na mjestu likova?

- U jednom trenutku tematiziram pitanje je li trava zelenija negdje drugdje nego u Hrvatskoj. Pogotovo jer je jedan od likova uvijek negdje na rubu. Nije kriminalac, ali mu taj milje dahće za vratom, zbog fizičkih predispozicija. To prenosi sa sobom u Irsku, iako se pokušava toga riješiti, međutim ono ga dočeka, baš kako i poslovica kaže: Kamo god ideš, svoje probleme nosiš sa sobom. Autobiografski elementi postoje u svakoj mojoj knjizi, bar 15 %, a sve ostalo je oslanjanje na maštu. Ljudi misle da ti treba neki epski događaj kada pišeš roman, ali meni je dovoljna jedna rečenica. Ovaj roman je začet onoga trenutka kad sam čuo poslovicu koja kaže: Prijatelj je onaj koji zna sve o tebi, a i dalje ti je prijatelj. Meni je to bilo fantastično rečeno i mislio sam da je odlično kada bih tu temu razradio, stavio u naš milje u Hrvatskoj i pozabavio se njome. S obzirom na to da sam čovjek koji je tih devedesetih bio mladić od 20 godina, imam neke uvide u to kako su prijateljstva zbog gluposti pucala. Kada sam sve stavio na hrpu, vidio sam veliki potencijal za priču - otkriva Žmirić.

Autor dodaje da je doista puno energije potrošio na "Visoke trave" jer ih je pisao u rasponu od sedam godina. To je, kaže, njegovo najopsežnije djelo dosad, no već se pojavila nova ideja za roman.

- Samo tehnički, roman sam pisao oko tri godine, ali dobrih sedam sam zapravo slagao sinopsis i razvijao tu priču. Možda bi to bilo i kraće da nije bilo moje urednice, Marine Vujčić, koja me je potaknula da napišem "Hotel Wartburg" i na njezin nagovor vidio sam da u tome postoji jedna zanimljiva priča, da je dovoljno potentan i da je mogu ispričati na dobar način. Pronašao sam ubrzo i glas i likove, tako da su "Visoke trave" u jednom trenutku bile na pauzi. Meni je samo važno da uživam dok pišem, pogotovo kada vidim da sam uspio pogoditi bar dio čitatelja. Kada oni mogu o tome kvalitetno razgovarati, onda mi je to to. Nedavno sam dobio jednu ideju za novi roman, pa ćemo vidjeti još kamo će me to odvesti - zaključuje Žmirić.