Presjek opusa Otona Glihe s naglaskom na “Gromače”
Neka od najvažnijih djela iz umjetnikova bogatog opusa, iz javnih i privatnih zbirki, uključujući ona koja su prvi put izložena
Izložba "Oton Gliha - Slike iz zbirki prijatelja u povodu 111. rođendana" otvorena je u zagrebačkoj Laubi -Kući za ljude i umjetnost. Ova izložba posvećena Otonu Glihi donosi zadivljujući presjek njegovog opusa, s posebnim naglaskom na kultni ciklus "Gromače". Riječ je o tematskom ciklusu koji je bio temeljna preokupacija Glihe tijekom cijelog njegovog života, inspirirana suhozidima i kamenom kojima je obogaćen krajolik jadranske obale, osobito otoka Krka, gdje je Gliha živio i radio. Posjetitelji imaju priliku vidjeti neka od najvažnijih djela iz umjetnikova bogatog opusa, iz javnih i privatnih zbirki, uključujući ona koja su prvi put izložena – od ranih pejzaža i mrtvih priroda do apstraktnih kompozicija. Ova retrospektiva nudi nevjerojatan pogled na evoluciju Glihinog stila.
Umjetnikova evolucija
Kako naglašavaju u Laubi, Gliha je u svim svojim radovima održao duboku povezanost s prirodom i krajolikom, što je posebno vidljivo u njegovim apstraktnim interpretacijama tradicionalnih motiva. Ova izložba nudi priliku za detaljan uvid u umjetnikovu evoluciju, njegovu specifičnu interpretaciju krajolika i način na koji je oblikovao hrvatsku umjetničku povijest. Autorski tim izložbe čine Zdenko Tonković, Vladimir Marković, Ferdinand Meder, Srđan Gustinčić, Radovan Beck, Tomislav Kličko i Lucija Begić, a grafičko oblikovanje potpisuje Zita Nakić.
Ovime Lauba nastavlja svoju misiju predstavljanja izložbi koje čuvaju hrvatsku kulturnu baštinu i omogućuju suvremeni pogled na djela koja su oblikovala našu umjetničku povijest. Izložba će biti popraćena i programom vodstava, kao i katalogom koji nudi detaljan uvid u Glihinu umjetničku ostavštinu, a može se razgledati do 24. travnja.
Oton Gliha je rođen 1914. u slovenskom Črnomlju, a umro je 1999. u Zagrebu. Slikarstvo je studirao na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti u klasi profesora Omera Mujadžića, Ljube Babića i Marina Tartaglije. Diplomirao je 1937., a godinu poslije, kao stipendist francuske vlade, odlazi na usavršavanje u Pariz i tamo ostaje do 1939. Prvi je put, kao mladi neafirmirani slikar, izlagao 1938. na povijesnoj izložbi "Pola vijeka hrvatske umjetnosti", a prva samostalna izložba priređena mu je 1954. godine u Zagrebu. U ranom razdoblju slikao je mrtve prirode i portrete u duhu Cézanneova slikarstva i na iskustvima francuskih fovista ("Tri oraha", 1940; "Autoportret", 1940). Od 1945. sve je više slikao krajolike novog sklada boja i harmonija odnosa ("Krčki pejzaž" – Omišalj, 1946; "Jurandvor", 1954.) te sve slobodnije obrađivao površinu i prostor u figuralnim kompozicijama ("Autoportret s kozom", 1947.). Od 1954. započinje proces sažimanja likovnih elemenata; tada nastaje slika "Primorje", prvo djelo iz velikoga ciklusa "Gromače". U likovnu materiju prenosio je ritam gromača, sugestivno izražavao svoj doživljaj krajolika stvarajući apstraktna djela. Prostor je sveden na plohu, crtež se osamostalio, a osnovni plastički elementi postali su srodni kaligrafiji glagoljice ("Krčke gromače", 1957.); u tome je ciklusu blizak informelističkom shvaćanju površine.
Gliha je živio na relaciji između Zagreba i Krka, a oko sebe je rado okupljao ljude s kojima se volio družiti i raspravljati o umjetnosti. Njegov atelje u Križanićevoj ulici bio je – prema riječima Zdenka Tonkovića – jedan od dva ili tri punkta u Zagrebu koji su bili rasadište najneočekivanijih susreta: od rektora do nosača ugljena, od đaka i studenata do profesora, pjesnika, ljudi iz kulture i visoke politike.
Glagoljica u kamenu
U krajolik je zašao odmah po završetku rata, čim je to bilo moguće, ali do sudbonosnog trenutka u kojem su ga krčka polja izbrazdana gromačama podsjetila na glagoljicu isklesanu u kamenu proći će gotovo desetljeće. Govoreći o svojim radovima, Gliha se često vraćao toj asocijaciji: "Kad sam pred mjesec dana bio u Baški i gledao Bašćansku ploču i pejzaž pred sobom, sve mi je bilo jasno. Glagoljica, to su ove male primorske njivice i plase ograđene gromačama. Samo je tako moglo nastati to zagonetno pismo, koje utjelovljuje u sebi tajanstveni zvuk sopila, meket ovaca i koza, i miris bosiljka, mažurane i magriža..."
Nakon 1963. nastala su klasična djela treptava ritma, koja ostvaruju iluziju svjetlosnog i prostornog beskraja (“Gromače 5-63”, 1963.); tijekom 1970-ih isticao je kromatski ritam (“Gromače 5-79”, 1979.), a u sljedeća dva desetljeća snagom boje stvarao svjetlost i prostor slike (“Gromače 3-95”, 1995.). Gliha je autor impozantna crtačkog opusa i dviju mapa grafika, zidnih slika, kamenih mozaika te svečanog zastora HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci. Dobio je Nagradu “Vladimir Nazor” za životno djelo 1976. godine. Njegove “Gromače” nalaze se u brojnim privatnim zbirkama i muzejima u zemlji i svijetu. Oton Gliha je govorio: “Tko vidi na mojim slikama samo gromače, ne vidi ništa, tko ne vidi gromače, opet ne vidi ništa.”
