Do 9. lipnja 2025., Stedelijk Museum i Muzej Van Gogha u Amsterdamu zajednički predstavljaju veliku izložbu posvećenu njemačkom umjetniku Anselmu Kieferu. Izložba istražuje Kieferovu duboku povezanost s Vincentom van Goghom, prikazujući nove i dosad neviđene Kieferove radove uz Van Goghova remek-djela. Naziv izložbe preuzet je iz antiratne pjesme "Gdje su nestali svi cvjetovi?", koju je u Njemačkoj proslavila Marlene Dietrich. Naslov simbolizira prolaznost, razaranje i obnovu – ključne teme izložbe. Izložba je snažna i dirljiva posveta jednom od najbeskompromisnijih umjetnika našeg vremena - Anselmu Kieferu. Stoga ova izložba nije samo retrospektiva; to je dijalog između povijesti, sjećanja i materijala.

Kieferovo stvaralaštvo je oduvijek bilo gusto, emocionalno nabijeno i protkano referencama - od mitologije i književnosti do ruševina poslijeratne Europe u kojoj je odrastao. Muzej Van Gogh taj utjecaj prikazuje pažljivo, spajajući dosad neviđena Kieferova djela s ključnim Van Goghovim radovima na promišljen, nenametljiv način.

Tama svijeta

S druge strane, postav u Stedelijku djeluje teže - i fizički i tematski. Naslovno djelo "Gdje su nestali svi cvjetovi?" dominira svojom veličinom i sablasnom materijalnošću. Izrađeno je od boje, uniformi, osušenog cvijeća i zlatnih listića te utjelovljuje temeljne teme izložbe: gubitak, propadanje i cikličnost postojanja te postavlja tmuran ton koji se provlači kroz cijeli postav. Izložba je i priznanje Kieferovoj snažnoj vezi s Nizozemskom, osobito sa Stedelijkom, koji je među prvima prepoznao vrijednost njegova rada. Na neki način, to je povratak kući, ali ispunjen napetostima i razmišljanjem, a ne slavljenjem.

No, ovo nije izložba koja umiruje ili uljepšava - ona suočava. Ne pojednostavljuje, ne pokušava ugoditi već umjesto toga, poziva posjetitelja da se suoči s teškim prošlostima i krhkom ljepotom. Izložba "Gdje su nestali svi cvjetovi?" nije samo aktualna - ona je nužna.

Ipak postavlja se pitanje djeluje li njemački umjetnik, poznat po monumentalnim, često mračnim radovima o povijesti, ratu i sjećanju, izgubljeno i neprikladno u izravnoj usporedbi s Van Goghovim manjim, iskrenim slikama? Kieferovi pokušaji nježnosti i povezanosti - poput korištenja prave slame za reinterpretaciju "Zvjezdane noći" ili fizičkog pričvršćivanja kosa na njegovu verziju "Polja s žeteocem" - mogu promatraču djelovati isforsirano i teatralno. Zanimljivo, najdirljiviji trenutak izložbe su Kieferovi crteži iz mladosti, nastali tijekom putovanja tragom Van Gogha. Ti rani radovi, puni iskrenog divljenja, dodatno naglašavaju razliku u tonu u odnosu na Kieferov današnji grandiozni pristup.

Svakako treba istaknuti monumentalni fizički i tematski opseg izložbe: golema platna, teški materijali poput olova, slame i osušenog cvijeća, te središnja instalacija koja ispunjava veliko stubište Stedelijk muzeja. Naslovno djelo, koje se referira na antiratnu pjesmu "Gdje su nestali svi cvjetovi?", naglašava moralnu hitnost i duboko ukorijenjenu tjeskobu zbog neprekidnog ciklusa nasilja u povijesti.

Cipele, 1886., Anselmo Kiefer

SANDRA USKOKOVIĆ

Ovo nije samo priča o jednoj izložbi, već i o umjetniku koji ulazi u deveto desetljeće života, a i dalje se neumorno suočava s poviješću, progonjen prošlošću i nesklon okretanju pogleda od tame svijeta.

Izložba otvorena neposredno prije Kieferova 80. rođendana golema je i u fizičkom i u tematskom smislu.

Njegove monumentalne slike i instalacije - s osušenim cvijećem, vojnim uniformama, oksidiranim metalima i osobnim simbolima - dominiraju prostorima muzeja i bave se traumom rata, povijesnom amnezijom i zastrašujućom sklonošću povijesti da se ponavlja. Naslovno djelo, razvučeno preko velikog stubišta Stedelijka, referira se na antiratnu pjesmu "Gdje su nestali svi cvjetovi?", s naglaskom na stih: "Kad ćemo ikada naučiti?" - pitanje koje Kiefer vidi kao srž svoje poruke. Riječ je o ogromnoj instalaciji izrađenoj od miješanih materijala poput boje, uniformi, gline i osušenog cvijeća, koje odražava teme rata, sjećanja, života i smrti. Ova izložba postavlja Kieferov rad u kontekst njegove cjeloživotne borbe s fašističkom prošlošću Njemačke. Od provokativnih ranih performansa s nacističkim pozdravima do mračnih prikaza prostorija Hitlerove Reich kancelarije, Kiefer se nikad nije ustručavao suočiti publiku s nelagodnim istinama. Njegovi recentni radovi zadržavaju tu hitnost - sjećanje i moralna refleksija su doslovno utisnuti u materijale: zemlju, slamu, pepeo i željezo.

Izložba također priznaje Kieferovu duboku osobnu vezu s Van Goghom. Kao mladić, Kiefer je slijedio Van Goghove tragove kroz Europu, a njegovi noviji pejzaži - premda grandiozni - jasno crpe inspiraciju iz Van Goghovih horizonata i emotivne snage. Usporedba njihovih radova u Muzeju Van Gogha otkriva i sličnosti i razlike: tiha Van Goghova introspekcija nasuprot Kieferovoj apokaliptičnoj silovitosti.

U dijelu izložbe postavljenom u Muzeju Van Gogha Kieferova golema, ratom obilježena pejzažna djela suprotstavljena su intimnijim prikazima prirode Vincenta van Gogha. Unatoč razlici u razmjerima, Kiefer ističe da mu je Van Gogh bio izvor inspiracije još od mladosti, kada je napuniviši 17 godina slijedio njegove korake kroz Europu.

Tragom Van Gogha

Riječ je o postavu koji nadilazi usporedbu dvaju umjetnika – to je osobni i umjetnički krug koji se zatvara. Kieferova povezanost s Van Goghom započinje još 1963. godine, kada je mladi Kiefer autostopom obišao Europu slijedeći tragove svog idola, ostavljajući za sobom bilježnice pune skica i zapisa. Šezdeset godina kasnije, to putovanje nadahnulo je neka od njegovih najmonumentalnijih i emocionalno nabijenih djela do danas. Izložba se tako fokusira na napetost i dijalog između Kieferove monumentalne, ratom obilježene umjetnosti i Van Goghove duboko ljudske, emotivne vizije prirode. Dok Van Gogh slika sunceM obasjane suncokrete, Kiefer odgovara djelom "Sol Invictus" – truplo ispod tamnog suncokreta izrađenog od boje i pravih (kasnije zamijenjenih umjetnim) sjemenki. ​Kieferova djela - često izrađena od slame, gline, željeza i zlatnih listića - nose težinu povijesti i prizivaju propadanje, sukob i duhovno preispitivanje.

Jedno od najsnažnijih djela je "Zvjezdana noć", ne reprodukcija, već golema, skulpturalna interpretacija Van Goghove slike, široka gotovo osam metara, s pravom slamom koja dočarava kovitlave nebeske motive. Njezina fizička prisutnost transformira emotivnu nježnost originala u nešto impozantno i nadrealno.

Iako Kiefer poštuje Van Goghovu emotivnu snagu, ono što ga je u početku privuklo bila je struktura i kompozicijska sigurnost Van Goghovih slika. Izložba uključuje i nekoliko originalnih Van Goghovih djela kako bi se osnažila veza, no fokus ostaje na Kieferovoj reakciji – intelektualnoj i materijalnoj – na nasljeđe koje je oblikovalo njegov umjetnički put.

U konačnici, ovdje je riječ je o nasljeđu, ponavljanju i sjećanju – ne samo povijesnom, već i osobnom. Za Kiefera, koji puni 80 godina, izložba nije zaključak, već nastavak. Podsjetnik da umjetnost može nositi pitanja kroz vrijeme – i da neka pitanja, poput "Gdje su nestali svi cvjetovi?", nikada ne prestaju biti važna. ​Kiefer ne nudi odgovore, ali njegovo djelo ostavlja moćno i uznemirujuće pitanje: "Hoćemo li ikada išta naučiti?" Ovo pitanje ponavlja i Donatella di Cesare, uvažena talijanska filozofkinja koja smatra da ponovno naoružavanje koje danas zagovaraju Ursula von der Leyen i Njemačka ne jača Europu, već je vodi prema opasnoj eroziji demokracije, rastućoj nestabilnosti i mogućem raspadu, te da Njemačka koristi ovaj trenutak da se ponovno afirmira kao oružana sila – izvan kontrole i protivno temeljnoj ideji europskog mira. U tekstu "Ursula i njemačko ponovno naoružavanje" (preveo M. Kopić) Di Cesare ističe čarobnu riječ Zeitenwende ("epohalni zaokret") koju je uveo Olaf Scholz 2022., a označava vrijeme za novi početak koji ozakonjuje povratak Njemačke u povijest. Donatella di Cesare tvrdi da Europu vode prema novom obliku militariziranog nacionalizma, koji prijeti raspadom EU-a i povratkom "velike Njemačke" na čelo kontinenta. Kieferovo upozorenje da današnji trenutak podsjeća na 1930-e, čini ovu izložbu neodgodivom. Izložba "Gdje su nestali svi cvjetovi?" nije obična retrospektiva - to je suočavanje. Ona je monumentalan i uznemirujući podsjetnik da prošlost nikada nije tako daleko kako mislimo.