Na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti održano je predavanje pod nazivom "O stanju hrvatskoga književnoga jezika danas u domovini i izvan nje – uzroci i posljedice". Dr. sc. Sanja Vulić predstavila je sve probleme s kojima se naš jezik susreće, od pokušaja zamjenjivanja engleskim i dijalektima do velikog prodora slenga, ističući srozavanje statusa književnog jezika kao jedne kohezijske sile naroda i kulturnog dobra.

- Prema mom mišljenju ključno vrijeme kada je ubrzano došlo do erozije standardnog jezika jest pojava društvenih mreža. Bilo je toga, naravno, i prije, ali tada je bilo puno manje izraženo jer su vodeća sredstva priopćavanja bila novine, radijski i televizijski programi. Međutim, kada su se pojavile mrežne stranice i kada je postala dostupna mogućnost iznošenja mišljenja i pisanja u javnosti, uključujući ljude sa slabim obrazovanjem i neznanjem standardnog jezika, to je uzelo zabrinjavajuće razmjere i dovelo do današnjeg stanja - započela je Vulić.

(Ne)kultura dopisivanja

Odjel za kulturu hrvatskoga jezika Hrvatskoga filološkoga društva na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku pokrenuo je prošle godine krug predavanja o kulturi hrvatskoga jezika pod nazivom "Jezikom do kulture". Ovo je četvrto predavanje u tom nizu koje organiziraju Hrvatsko filološko društvo i Katedra za hrvatski jezik Fakulteta za odgojne i obrazovne znanosti, a posvećeno je obilježavanju 75. obljetnice postojanja Hrvatskoga filološkoga društva. Na predavanju se otvorila tema i o (ne)kulturi suvremenog dopisivanja koja je, čini se, jedan od prvih pokazatelja manjka jezičnog obrazovanja.

ELENA LUKIĆ

- Problem postoji i kod osnovnog oslovljavanja. Meni se zna dogoditi da dobijem pismo na kojem piše "poštovanje". Onda ja na to pismo ne odgovorim, a oni mi kažu: "Pa pisali smo." Niste meni, pisali ste nekom Poštovanju. Ako je u akademskoj zajednici, poštovana profesorice, ako je u nekom drugom kontekstu, poštovana gospođa. Druga je stvar, naravno, ako vam piše netko privatno: "Draga moja." Mislila sam, prije svega, na službeno pismo. Premda se ja uvijek pozivam na korespondenciju naših poznatih osoba iz prošlosti. Kada se, recimo, Anica Bošković na hrvatskom dopisivala sa svojim bratom Ruđerom, svako je pismo počinjalo s "Pridragi brate". Zamislite, tko bi danas pisao svojoj sestri "predraga sestro" ili "predragi brate". To je tada bila jedna kulturna razina koja, nažalost, više ne postoji - ističe Vulić.

Nekada su javne ustanove, škole, fakulteti, kazališta, sredstva priopćavanja bili svojevrsni hramovi književnoga jezika. Uporaba toga jezika bila je vrlo jasno određena u odnosu prema kolokvijalnom govoru, slengu, dijalektima, ali i u odnosu prema stranim jezicima. Danas se situacija ipak znatno promijenila, a pogreške se najčešće mogu pronaći u medijima, dodaje Vulić.

- Sleng obično pripada mladima, no danas i stariji ljudi koriste sleng iz svog vremena. Dok je on unutar razgovornog jezika, kolokvijalnog izražavanja u privatnoj sferi, simpatičan je. Međutim, ako prodre u standardni jezik, onda imamo veliki problem. Što se dijalekata tiče, oni su važno kulturno-etnografsko-etnološko nasljeđe sve dok su u krugu obitelji, malih zajednica ili služe u dijalektnoj književnosti. Ali u trenutku kada ljudi počnu prikrivati svoje neobrazovanje, često i neznanje standardnog jezika, ili imaju još neke gore razloge da negiraju književni jezik, i kada počnu u službenoj upotrebi koristiti dijalekte, tada nastaje problem. Onda imamo mjesni govor. Toga ne bi smjelo biti u novinskim tekstovima, osim ako postoji neka posebna kolumna za koju se zna da se piše na nekom dijalektu. Ljudi se najčešće služe svojim mjesnim govorom, a dijalekt je već jedan veći stupanj apstrakcije, narječje pogotovo. Zato tekst mora biti na standardnom jeziku i novinar ne smije svoje eventualno neznanje prikrivati mjesnim govorom - objašnjava Vulić.

Povreda identiteta

Svi navedeni problemi pridonose raspadu hrvatskog jezičnog sustava i kaotičnom stanju u pisanim tekstovima. Ti se procesi iz domovine postupno prenose i u dijasporu, posebice u pojedine hrvatske manjinske zajednice, dovodeći u pitanje i hrvatski nacionalni identitet.

- Ljudi u iseljeništvu, pogotovo u manjinskim zajednicama, ulagali su velike napore u školama da bi učenici svladali hrvatski književni jezik. To je važno i danas jer se u obiteljima više ne govori hrvatski, nego se prelazi na jezik većinskoga naroda. Onda, kada uče u školi, uče hrvatski književni jezik, koji je zajednički za sve nas, a zatim iz Hrvatske dolaze signali o razaranju tog jezika i prelasku na mjesne govore. To ljude strahovito zbunjuje. Teškom mukom smo dobili svoj jezik. On se izgrađivao stoljećima i konačno smo uspostavom hrvatske države dobili mogućnost da svoj jezik nazivamo imenom i da ga njegujemo. Književni jezik je jedan zajednički identitet. Sve ovo inzistiranje na mjesnim govorima i dijalektima nije ništa drugo nego "podijeli pa vladaj". Nismo uspjeli Hrvate oružjem, pa ajmo ih uvjeriti da imaju deset jezika, što znači deset naroda. To znači da hrvatski narod više ne postoji, to je u konačnici - naglašava.

Mnogi ljudi koji su emocionalno vezani uz svoje mjesne govore to ne razumiju, kaže Vulić. Ipak, standardni jezik neće uništiti mjesne govore, već im želi dati prostor u kojemu neće zamjenjivati zajednički jezik kao kohezijsku silu našeg naroda. Jedino rješenje u borbi jezika postoji u obrazovanju.

- Svakako bi obrazovanje bilo ključno. Međutim, problem je u tome što, ako usporedimo znanje današnjih desetogodišnjaka sa starijim generacijama, vidimo da obrazovni sustav desetljećima pada. Tu je, naravno, i odnos prema nastavnicima koji je krajnje neprihvatljiv. Nastavnicima treba vratiti njihovo dostojanstvo. Teško je očekivati od nastavnika da će se potpuno posvetiti odgoju i obrazovanju djeteta ako se sami roditelji prema tom nastavniku odnose s prijezirom kao i ostatak društva. To je vrlo kompleksan problem. S druge strane, svaka bi obitelj, pojedinačno, trebala zapravo osvijestiti o tome kako njegovati mjesni govor, a kako standardni jezik, tako da mjesni govor ne ugrožava standardni - zaključuje.