Joey Calderazzo se kao osmogodišnjak počeo baviti klasičnom glazbom, do četrnaeste godine svirao je klasiku i rock, a nakon toga je počeo svirati jazz. Studirao je na uglednom Berklee College of Music i Manhattan School of Music gdje se upoznao s mnogim glazbenicima koji su postali zvijezde jazza. Već u to doba svirao je s cijenjenim džezistima kao što su David Liebman i Frank Foster. Najčešće nastupa i snima solo ili sa svojim triom ostvarujući uzbudljive izvedbe kroz koje se predstavlja kao maštovit autor i uvjerljiv improvizator koji ostvaruje slobodu u kreiranju glazbe, nerijetko uključujući tradiciju klasične glazbe.

Upijanje zamisli

Calderazzo će u Zagrebu nastupiti nakon što je objavio svoj novi album "Live from the Cotton Club, Vol.1". Upravo je u tim, koncertnim situacijama, u kontaktu s publikom i suradnicima koji iniciraju promjene tijekom nastupa, uvijek ostvarivao najuzbudljivije izvedbe.

- Najviše volim snimke uživo, one na kojima se osjeća da se sve događa spontano. Iako je studio odlična platforma za stvaranje glazbe, ponekad može biti pomalo sterilan. Kada sviramo uživo, prevladava atmosfera, publika me nadahnjuje, dodaje nešto glazbi. Publika može promijeniti puno toga. Jednostavno uvijek radimo sve najbolje što možemo, sviramo najbolje što možemo, a publika je ponekad možda tiha i suzdržana. Tada nas vjerojatno neće gurati, nećemo letjeti na njihovim krilima. Ali ako smo umorni, a publika je uzbuđena, gura nas, može nas nositi. Tada svi potiču nepredviđene događaje. To nam se vraća kad postoji ta razina ushita na pozornici. Tada se može dogoditi čarolija. Sviđa mi se kad netko stvara određeni zvuk koji me potiče da sviram drukčije, volim upijati sve te harmonijske informacije. Dakle, tijekom cijelog koncerta sam u interakciji s članovima trija. Oni me hrane rječnikom. Hrane me podacima. Naime, u sastav uzimam glazbenike koji imaju isti senzibilitet kao ja, srodne duše, one za koje mislim da će pružiti upravo ono što želim. Budući da znam kako sviraju, skladbe ću izvoditi na određen način, onaj za koji mislim da će odgovarati i njihovom pristupu. Radim najbolje što mogu da usklađeno sviram s njima i od njih upijam sve te glazbene zamisli. Na isti način nastojim obogaćivati njihovo sviranje - objašnjava Calderazzo.

Calderazzo u glazbi uvijek pronalazi nove izazove, nove načine korištenja jezika improvizacije, kemije koju razmjenjuje s kolegama, komunikacije, intuicije, glazbe trenutka s ovim triom. Zapravo, to ga najviše intrigira.

- Nikad kraja istraživanjima i usavršavanjima. Sviđa mi se zamisao da mogu stvarati glazbu koja donosi potpun doživljaj. Puno je toga. Uvijek je moguće svirati bolje. Uvijek možete nešto mijenjati. Ne postoje dvije osobe koje sviraju isto. Svaki od nas ima jedinstven pristup. Svaki od nas ima sposobnost stvaranja na licu mjesta. Ponekad to može biti jednostavno poput improviziranog sola kroz nekoliko promjena akorda. Promišljanje i pristup glazbi u tom formatu potpuno su drukčiji. Skladbe izvodim onako kako u tom trenutku osjećam da bih ih trebao izvoditi, a ne onako kako je uobičajeno. Pristup je vrlo, vrlo spontan. Koncept se zasniva na tome da budemo potpuno usredotočeni i osluškujemo što se događa. U najboljem slučaju to je kao stvaranje pjesme ni iz čega. Dajem sve od sebe da svaka situacija diktira što ću svirati. Tako je bilo i na snimanju albuma "Live from the Cotton Club, Vol.1". Zapravo, nisam siguran da je išta na tom albumu drukčije od onoga što inače radimo, to je više evolucija sviranja mog trija. To je koncept prepakiravanja tipskih obrazaca s ponešto novih zamisli. No, temeljni koncept trija i dalje je fokusiranje uglavnom na improvizaciju unutar grupe. Svirao sam u toliko različitih situacija, primjerice u situacijama u kojima je bilo stvarno teško svirati ili se, pak, radilo o specifičnoj glazbi. Da bi trio tada zvučao najbolje, pokušavao sam to ostvariti uz grupno sviranje, a ne pojedinačne solaže. Naime, to je kao kad samo sviramo zajedno, a to može biti tijekom bas solaža ili tijekom bubnjarskih solaža ili ponekad tek kad počnemo svirati i nitko još zapravo ne solira. To je kao grupna stvar. To su mi najdraži trenuci. Tome težim. Određene skladbe su mi manje važne od onoga što radimo s njima. U najboljem slučaju to se događa kada nam je svima ugodno u okruženju u kojem sviramo i jednostavno mislim da ne moramo razmišljati o izazovima, slušati jedni druge ili instrumente koje sviramo. Kad sve to možemo preskočiti, sve se tako dobro posloži. Nešto se jednostavno dogodi. To su trenuci za koje živimo. Nažalost, nije to svake večeri, ali kad se dogodi, posebno je - tvrdi.

Calderazzo je takve posebne trenutke iskusio svirajući koncerte s kvartetima saksofonista Michaela Breckera i Branforda Marsalisa. Još kao dvadesetdvogodišnjak svirao je sa slavnim Michaelom Breckerom s kojim je snimio neke od povijesnih jazz albuma. Kao vođa sastava počeo je snimati u prvoj polovini 1990-ih objavljujući albume za legendarnu diskografsku kuću Blue Note. Poslije je postao član kvarteta saksofonista Branforda Marsalisa s kojim je također snimio niz albuma, neke od njih za Marsalis Music. Zapravo uz njih je održavao najuzbudljivije koncerte na jazz sceni. Bile su to frenetične svirke koje su izazivale euforiju u publici. Tako nešto danas pokušava ponoviti sa svojim triom u kojem uz njega sviraju kontrabasist Orlando Le Fleming i bubnjar David Hawkins.

Najosobnije skladbe

- Mike je imao uzbudljiv bend", prisjeća se. "Imao je način da se predstavi na najbolji način. Bio je stvarno dobar i iznimno uzbudljiv, a svi u sastavu znali smo kako svirati i to mu pružiti. Isto vrijedi za Branforda. Mislim da za ovaj trio vrijedi isto. To je kao da jednostavno počnemo svirati i što god se dogodi, dogodi se. Postoje stvari koje su u Mikeovom bendu na neki način bile usađene. Postoje stvari u Branfordovoj grupi koje su još uvijek usađene. Dakle, to je gotovo kao kazalište, usađeno u drami. Uvijek će uspjeti. I Mike ga je imao. U triju je to eksponiranije i na neki način riskantnije - kaže.

Calderazzo je tijekom karijere surađivao s uglednim džezistima, među ostalima s Arturom Sandovalom, Daveom Hollandom, Jackom DeJohnetteom, Claudiom Acunom, Johnom Patituccijem, Jeffom "Tainom" Wattsom, Bobom Mintzerom, Bobom Beldenom, Vincentom Herringom i Jerryjem Bergonzijem. Svirajući s njima utjecao je na poboljšanje njihove glazbe, ali je ujedno imao priliku ispoljiti vlastite emocije, donijeti svoju osobnost.

- Volio bih vjerovati da moja osobnost čini da zvuk izlazi onakav kakav jest. Između ostalog, vjerujem da je to i zato što sam o glazbi učio od velikana. Dajem sve od sebe kad skladam i sviram. Ako sam sretan, mogu svirati u tom osjećaju, ako sam tužan, u mojim bi se izvedbama trebala osjetiti tuga. Bilo je trenutaka kada sam u trenucima tuge napisao neke od svojih najboljih i najosobnijih skladbi - priča glazbenik.

Osim što izvodi jazz standarde, Calderazzo svira i skladbe spomenutih glazbenika s kojima je izvodio njihove izvorne verzije. No za izvedbe sa svojim triom osmislio je novi pristup. Osim toga, on sa svojim triom svira i vlastite skladbe, iako sebe ne smatra pravim skladateljem.

- Chopin je bio pravi skladatelj, Mahler je bio skladatelj, kao i Duke Ellington, Mozart, Bach, Musorgski. Dobre skladbe su dobre skladbe, bilo da su jazz ili pod utjecajem jazza ili popa ili rocka ili brazilske glazbe. Dobra glazba je dobra glazba. Ne označavam razne vrste skladbi. Ako osjećam da mogu odsvirati skladbu i možda unijeti nešto u djelo, odsvirat ću je. Pišem tek skladbe koje ja sviram. Uživam pisati svoju glazbu i svirati je, ali također uživam svirati glazbu drugih autora. Kada sam pisao za Michaela Breckera, pisao sam s njim na umu, a kada pišem za Branforda, pišem s njim na umu. Uvijek razmišljam o tome što bi on učinio s tim ili što bi Mike učinio s tim. Što se tiče skladbi koje pišem da bih ih svirao sa svojim triom, uvijek mi je to na umu. Tada razmišljam o svojim afinitetima. To sam ja. To je moje sviranje, to je moje pisanje - zaključuje. n