Knjiga Ani Galović "Zašto ja, mali, spavam u skloništu?", u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Vinkovcima, predstavljena je u vinkovačkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici.

“Za moje vršnjake od Dubrovnika do Iloka koji su poginuli, ubijeni i nestali zbog velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku 1991. -1995. godine", navodi u uvodnom tekstu autorica, koja iza sebe ima i knjigu "Mama, ne vidim nebo, prekinuta vukovarska djetinjstva 91/92.", o djeci stradaloj u Vukovaru od kolovoza 1991. do srpnja 1992.

- Iako se nakon vukovarske knjige zaista nisam mislila više baviti ovom temom, nije se tako dogodilo, sve zbog jednog poziva gospodina kojem je brat poginuo u Domovinskom ratu, koji mi je poslao mail u kojem je napisao kako, nažalost, o njegovu 11-godišnjem bratu nitko nikada nije napisao nikakvu širu rečenicu i često se njegovo ime samo spominjalo kao 11-godišnji dječak. Naravno da čovjek ne može ostati imun na takvu jednu tragičnu priču i to je nekako sve pokrenulo – objasnila je početke pisanja o toj bolnoj temi Ani Galović, dodavši kako se puno pisalo o svim temama vezanim uz Domovinski rat, a civilne žrtve, pogotovo djeca, nekako su ostale su po strani. I to joj je, zapravo, bio motiv, jer je htjela saznati tko su bili ti njezini vršnjaci kada je ona imala šest godina, 1991. godine, kako kaže, prvi razred, podrumska generacija, i to smatra možda nekim svojim malim doprinosom da njima iskaže poštovanje za žrtvu koju su podnijeli.

Knjiga je, svjedoči autorica, nastajala dvije godine, a sva djeca koja su spomenuta u knjizi, njih dvadesetak, djeca su s čijim je članovima obitelji kontaktirala i pristali su da piše o njihovoj ubijenoj djeci.

- U mojim istraživanjima to je bila nekakva nit vodilja, s obzirom na to da je vrlo teško jednoj osobi obraditi 381 životopis, koliko je djece u službenom popisu djece stradale u Domovinskom ratu. Htjela bih naglasiti i to kako je knjiga lišena bilo kakvog odabira prema nacionalnom ili vjerskom opredjeljenju. To su jednostavno djeca koja su stradala u Domovinskom ratu, gdje ni granata ni agresija nije birala svoju žrtvu – rekla je autorica potresne knjige "Zašto ja, mali, spavam u skloništu?".

USTUPLJENA FOTOGRAFIJA

Urednik knjige, dr. Dražen Švagelj, predsjednik Matice hrvatske Vinkovci, rekao je kako je riječ o knjizi posebnoj po tome što govori o djeci žrtvama agresije Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, o onima čiji je život nasilno prekinut i koji nisu imali mogućnost doživjeti odraslu dob.

- Ona je osjetila unutarnji poticaj da takvo nešto mora prikupiti i napisati. Obavila je niz razgovora s obiteljima, sa svjedocima zločina, kroz ruke su joj prošli brojni dokumenti i ovo je jedna izuzetno vrijedna knjiga, a ono što je važno, ona je usmjerena na to da se taj zločin nikada ne zaboravi. Također treba naglasiti kako se autorica bavi sudbinama djece i obitelji neovisno o tome koje su dobi ta djeca i koje su nacije, znači, radi se o stradaloj djeci. Obuhvaćeno je veliko područje, možemo reći, cijele Hrvatske, pa i nešto šire, ali tako da je zahvaćen samo dio obitelji jer nije bilo moguće obuhvatiti sve – pojasnio je dr. Dražen Švagelj.

Književnica Tanja Belobrajdić, hrvatska braniteljica i umirovljena časnica HV-a, na promociji je istaknula snagu Ani Galović da se uhvati u koštac s jednom tako teškom temom.

“Ani Galović iza sebe ima tri knjige, to možda nije velika bibliografija, ali je riječ o knjigama s iznimno teškom tematikom. Njezina prva knjiga "Dječak koji je volio prozore" govori o djeci oboljeloj od malignih bolesti, a druge dvije govore o pogibiji, ubojstvima, egzekuciji djece tijekom Domovinskog rata i velikosrpske agresije. To je tema kojom se ja, osobno, nikada ne bih bavila, jednostavno zato što ne bih mogla. Govorim to iz poprilično velikog iskustva. Napisala sam stotine priča o poginulim i nestalim braniteljima i sve su jednako teške, teški su i bolni razgovori s članovima obitelji, međutim, razgovarati s roditeljima o pogibiji i ubojstvima njihove malodobne djece, mislim da je potrebna iznimna snaga, empatija i staloženost, koje Ani ima, a to je stvarno rijetkost – rekla je Tanja Belobrajdić.