U prepunom svečanom foajeu HNK-a održana je promocija knjige "Matija", renomiranog istraživačkog novinara Drage Hedla. Tragična priča o samoubojstvu njegova sina Matije, doktora biokemije i znanstvenika na američkom Yaleu, raskrinkava sve ljudske slojeve. Kroz biografske elemente autor u priči od 37 dana prijenosa Matijina tijela iz Amerike u Hrvatsku preispituje sebe pozivajući čitatelje da otvoreno razgovaraju o mentalnom zdravlju sa svojom djecom. Na promociji su, osim autora, sudjelovali Katarina Dodig Ćurković, Jagna Pogačnik, Helena Sablić Tomić, Davor Špišić i Dario Topić uz moderatora Ivicu Vuletića.

- Slavenka Drakulić napisala je kako je ''Matija'' knjiga iskupljenja. Ali to je i knjiga preispitivanja vlastitih postupaka, mog odnosa s Matijom, kao i mog odnosa s mojim ocem. Iako smo Matija i ja imali sjajan odnos, bez obzira na tisuće kilometara koje su nas dijelile, razmjenjivali smo e-poruke i pozive, pričali, smijali se, zajedno objedovali, šetali. Danas mi je neizmjerno žao što toga nije bilo više i što sam ga samo tri puta sreo u Americi, u kojoj je proveo više od pola svoga života: otišao je u 17. godini, a kad je odlučio napustiti ovaj svijet, bile su mu 43. Analizirajući naš odnos i moj odnos s ocem, zaključak do kojeg sam došao baš mi i ne ide naruku. Mislim da je Matija bio bolji sin nego ja i mislim da je moj otac meni bio bolji nego ja Matiji - govori iskreno Hedl.

KRISTIJAN CIMER

Nema veće boli

Početkom 2024. godine Hedl je bio u Puli na promociji knjige ''Depra'' Aleksandra Stankovića. Taj mu je trenutak, kaže, pomogao da se odvaži napisati knjigu o Matiji i njegovoj borbi.

- To je duboko intimna knjiga poznatog televizijskog novinara koji piše o bitci s depresijom, duboko i intimno. Tada sam odlučio napisati knjigu o mom sinu. Ta ideja dugo je tinjala u meni, ali Acina knjiga bila je okidač. Želio sam progovoriti o najstrašnijem što se može dogoditi čovjeku, gubitku djeteta. Nema veće boli, težeg udarca. U životu malo kad možete reći: "Meni se najstrašnije već dogodilo." Kad izgubite dijete, kad se "preskoči red", kad roditelji pokapaju dijete - a ne obrnuto - to je onaj događaj iza kojeg nema ničeg strašnijeg - započinje Hedl.

Bilo je, dakako, teško pisati ovu knjigu i ponovno prolaziti kroz mučno razdoblje života, sjećati se svakog detalja, svake pojedinosti i svih užasa kroz koje su Matijina majka Ljerka i otac Drago prolazili.

- To je surovi dokumentarizam, rekonstrukcija 37 dana od trenutka Matijina odlaska do polaganja njegove urne u našoj obiteljskoj grobnici. Dvije tragične priče, ona o Matijinu odlasku i naša borba s američkom birokracijom, njihovim protokolima i hladnim Yaleom da iz SAD-a u Hrvatsku vratimo njegove posmrtne ostatke. Bilo je teško vratiti se u sve to, ali imao sam podršku Matijina majke, mog izdavača i urednika knjige Mirana Pavića. Imao sam i snažnu podršku moje supruge Ksenije, koja je trpjela moja povremeno teška raspoloženja dok sam pisao knjigu, a pisao sam je gotovo godinu dana - objašnjava Hedl.

Matija je nakon završetka srednje škole diplomirao biokemiju na Iowa Stateu, potom doktorirao na sveučilištu Purdue u West Lafayetteu, bio na postdoktoratu u Kliničkoj bolnici University of Chicago i završio na Yaleu, jednom od najuglednijih sveučilišta u SAD-u, ali i u svijetu. Ondje je proveo 11 godina, radio na istraživanjima Chronove bolesti, objavio niz znanstvenih radova u najprestižnijim znanstvenim časopisima, vodio laboratorij i uza sve to - bio je i mentor doktorandima.

- Radio je šest dana u tjednu. Znao mi je ponekad reći kako je Yale depresivna sredina, sredina u kojoj se teško i naporno radi, sredina koja traži uspjeh i samo uspjeh. Svi ondje sanjaju Nobela. Ali to je hladni stroj, mašina koja cijedi sve iz čovjeka. Matija je bio satkan od najfinijeg materijala, topao, drag i nježan. Bio je perfekcionist. Radio je potpuno se predajući poslu. Izgarao. Bio je nevjerojatni altruist: kako je imao više nego dovoljno znanstvenih radova u kojima je bio prvi autor, znao je prepuštati to mjesto svojim kolegama kojima je prvo autorstvo u nekom radu bilo važno za napredovanje i karijeru. Jedini slobodni dan u tjednu koristio je za svoju drugu ljubav - glazbu. Imao je nevjerojatnu kolekciju opera, što na vinilu, što na CD-ovima - govori Hedl.

Tek nakon Matijina odlaska Hedl je saznao da se liječio od depresije. Javila mu se njegova psihijatrica, koja u dugom i dirljivom mailu izražava divljenje prema Matiji i njegovoj želji da se izvuče iz depresije.

Punih 37 dana Matijini roditelji čekali su na prijenos njegova tijela iz Amerike u Hrvatsku. Agoniju koju im je pružila nemilosrdna administracija, nažalost, nikada neće zaboraviti.

- Ne pretjerujem kada kažem kako je nama bešćutno oteto pravo na žalovanje, na mir, spokoj, samoću, vrijeme koje je potrebno da biste uopće shvatili što se dogodilo, da biste se isplakali i pozdravili s osobom koju ste izgubili. Mi nismo imali vremena za žalovanje. Naravno, tuga za gubitkom sina nikada se neće ugasiti, ne mogu je isprati voda i ne može je ublažiti protok vremena. Ali vrijeme žalovanja je ono što pripada svakome nakon takvog gubitka. Nama su to oteli. Mi smo se borili kako Matijino tijelo vratiti u Hrvatsku, borili se očajnički 37 dana koji su izgledali kao vječnost. Yale je tu potpuno zakazao, a Matija je ondje radio punih 11 godina i nije bio pomoćni radnik. Bio je znanstvenik, vrstan znanstvenik koji je iza sebe ostavio dubok trag - ističe Hedl.

ILUSTRACIJA

Svijest o suicidu

Knjiga "Matija", koja destigmatizira temu suicida, ostavila je neizbrisivi trag i na mnogim drugim ljudima koje je dotaknula, od onih koji vode iste bitke do samih roditelja. S najvećom životnom tragedijom Hedl se, kaže, nosi onako kako jedino i zna - novinarskim i književnim radom.

- Knjiga je izišla prije mjesec i pol, puno ljudi mi se javilo. Onih koji su doživjeli sličnu tragediju ili onih koji imaju djecu i strepe nad njihovom sudbinom. Osobito me dirnulo kad mi je nekoliko osoba reklo kako je, pročitavši knjigu, čvrsto zagrlilo svoju djecu, poljubilo ih, reklo im koliko ih vole. U knjizi ''Matija'' govorim i o tome, pokušavam se sjetiti koliko sam puta Matiji rekao da ga volim, sjeo i popričao s njim o onome kroz što prolazi. I zato mi je drago da su knjigu ''Matija'' mnogi doživjeli kao poticaj da više budu sa svojom djecom, da ne zaziru reći ''volim te, dijete moje''. Ako je već samo to uspjeh knjige ''Matija'', mislim da je bilo potrebno napisati je - zaključuje Hedl.

Specijalistica opće psihijatrije Katarina Dodig Ćurković istaknula je da okolina često ne mazi one koji su imali suicid u obitelji. Živimo u društvu gdje je najlakše sve staviti pod tepih, ali takve priče se događaju svima, dodaje.

- Cijelo putovanje busom sam oplakala. Svaka stranica i slika pogodile su ono što su trebale. Ono što je bitno u životu. "Matija" je pitko pisan, bez patetike i brutalno iskreno. To je knjiga o ljubavi, a upravo je tuga ta ljubav koju šaljemo onima kojih više nema. Dvoje prekrasnih ljudi, Drago i Ljerka, smogli su snage da nam pokažu gdje smo pogriješili i što nismo shvatili. Vi se nikad ne možete izliječiti od te boli, ali morate naučiti živjeti s njome. Ovo je prilika da se upozori da suicid nije sramota, nego život. Sa sobom uvijek nosim tri knjige, "Matija" će biti četvrta, pa možete pretpostaviti što to znači. Svatko mora pronaći dio sebe u njoj, hvala vam kao majci - objašnjava Dodig Ćurković.

Novinar i kritičar kulture Davor Špišić vidi dvije perspektive knjige, no svaka upućuje na to da "Matiju" treba uprizoriti na kazališnim ili filmskim daskama.

- S jedne strane to je knjiga beskrajne boli. Ne mogu zamisliti kroz što je prošao pisac da iz sebe izbaci bol oca koji je izgubio sina, a zatim da tu bol podijeli sa svima nama. Ona je strašno važno remek-djelo. S druge strane, kroz tu detekciju oca koji traži odgovore, Drago ostaje željezno vjeran svojoj novinarskoj karijeri, gdje barata isključivo činjenicama. Ne odustaje od njih koliko god one bile bolne, za njega i svih nas koji ćemo biti blagoslovljeni ovim djelom. Prelijepa poema oca koji ne samo da se oprašta od sina posljednji put već i od života pravi rekapitulaciju svojih pogrešaka. Uprizorenje je način da ponovno prođemo kroz tu katarzu - zaključuje Špišić.