U maloj vijećnici Filozofskog fakulteta održana je tribina "Književnost i život" te promocija knjige Branka Marijanovića "Knjige koje (nam) mijenjaju život", književnika i profesora na Univerzitetu u Zenici. Osim pisca sudjelovali su i prof. dr. sc Željko Senković te student i Marijanovićev učenik Petar Vrbić. Prijeko potrebna knjiga, pogotovo za današnje generacije, napisana je s idejom da bi velike klasike i pisce trebali vratiti natrag u naše živote. Upravo nas oni, za razliku od tehnologije, uče pravim životnim vrijednostima.

Lijepo i idilično

- S klasičnim knjigama dogodilo se isto što i s filozofijom. One su nekako maknute u svoj odjeljak, isto kao što filozofija živi samo u školama i na fakultetu. Djeca i studenti čitaju knjige i shvaćaju to kao obvezu, trebaju nabrojiti likove, znati radnju, tko je što napravio i zašto je djelo važno za određeno doba. Ono što nedostaje u tome svemu je što te knjige nama danas govore i zašto nisu dio našeg svakodnevnog života. Veliki svjetski klasici već tisućama godina odgajali su ljude i učili ih o životu i mudrosti, samorazvoju i upoznavanju svijeta. Sve su to radile lektire, a danas one žive nekim muzejskim životom dok mi životne lekcije tražimo u tehnologiji, polupečenim influencerima i ljudima za koje je upitno mogu li sami sebi pomoći, a kamoli drugima. Misli i savjeti najvećih umova ostaju tako u pozadini, nepriznati, daleki i otuđeni - naglašava Marijanović.

Veliki klasici uče nas kako biti ljudi, kako razumjeti vlastitu čovječnost i razviti svoj potencijal te kako razumjeti sve dijelove nas. Fokusiranje na tu nutrinu ključ je osobnog razvoja.

- Trenutno, društvene mreže i kapitalizam, čak i obrazovanje, forsiraju nekakvu lijepu i praktičnu stranu nas - nešto što je upotrebljivo i mjerljivo. Škole i fakulteti odgajaju buduće radnike, nekoga tko će pružati usluge. Ne uče više kako postati bolji ljudi i upoznati sami sebe. Naša ljudskost nije samo izvanjska ili profesija kojom se bavimo, ona je upoznavanje svojih emocija i razumijevanje tuđih, stvaranje odnosa s drugima, podnošenje patnje i rješavanje problema. To je rast koji dolazi, razumijevanje zla koje je u nama. Ako danas pogledamo po Facebook profilima, teško da ćemo pronaći išta spomenuto o tome. Tamo je sve lijepo i idilično, svi su sretni i ispunjeni, svatko nešto slavi. Društvene mreže izgledaju kao da je svijet prepun sretnih i ispunjenih ljudi, ali ništa nije dalje od istine. To je ono čemu nas veliki pisci uče. Ta ljuštura nije ljudskost. Treba nam puno više od toga da budemo u miru sami sa sobom i da možemo postati bolji ljudi - objašnjava Marijanović.

Knjiga "Knjige koje (nam) mijenjaju život" govori upravo o toj problematici. Ona nastoji dati odgovor na pitanje zašto bismo velika djela trebali integrirati u svakodnevne živote i učiniti ih neprocjenjivim savjetodavcima u osobnome rastu.

- Prodaja je baš ludo dobro počela. Na Interliberu je prodano apsolutno sve što je bilo otisnuto, što znači da ljude to zanima i da tako što nedostaje kod nas. Odaziv je bio iznenađujuće pozitivan. U toj knjizi pristup je kao kada date djeci da čitaju Ilijadu, ona dakle pokušava objasniti zašto bi im trebala Ilijada. Ne zato što je neki ministar to stavio na popis, već što taj učenik može naučiti o sebi i svijetu nakon čitanja. Knjiga daje praktične primjere i upotrebe velikih djela na današnje ljude koji žive s tehnologijom. Odnosno, ne što je Don Quijote značio u 17. stoljeću, nego što on može reći današnjem tinejdžeru i odraslima. U knjizi je deset knjiga koje su mene osobno obilježile, a u top tri nalaze se "Hamlet", "Ponos i predrasude" te "Na zapadu ništa novo". Način na koje su one utjecale na mene također je opisan. Kuha se i druga, tako da će uskoro popis biti proširen - dodaje Marijanović.

Sočni tekstovi

Nasuprot tehnologiji, čija se dostignuća mogu prenijeti s generacije na generaciju i tako unaprjeđivati, problemi psihičkog, intelektualnog i moralnog razvoja za svaku su osobu uvijek novi i ne postoji nikakva gotova receptura koju možemo ostaviti sljedećim generacijama kao jamstvo za sreću i smislen život.

- Marijanović piše s velikom pomnjom, ali i lakoćom, stečenom dugim promišljanjima. Erudicija je evidentna, ne prigušuje originalni doživljaj, već djeluje diskretno nagovarački, da i sami poželimo tako baratati literarnim referencama i podacima. Mnoge implikacije iz svijeta kulture, poveznice s današnjim vremenom (tekstovi popularne glazbe, pop-scena) te osuvremenjen vokabular i svjež humor (Hamlet kao “gadan, kukavni mlitavac”) čine ove tekstove sočnima, privlačnima i toliko originalnima da ih poželimo uzeti kao ključeve za i onaj dio literature koji nije ovdje izravno opserviran - piše u predgovoru Božica Jelušić. n