Victoria Kielland, nova norveška književna senzacija, svojim sjajnim kratkim romanom "Moji muškarci" (Mine Menn, 2021.) objavljenim ove jeseni i na hrvatskom jeziku u prijevodu Anje Majnarić, itekako je skrenula pažnju na "lik i djelo" Belle Gunness, pravim imenom Brynhild Paulsdatter Størseth (1859. - 1908.), Norvežanke koja u anale svjetske kriminologije ulazi kao najvjerojatnije najopakiji ženski serijski ubojica.

Victoria Kielland

INSTAGRAM

Mračna psiha

U nepunih pedesetak godina života (1908. godina kao godina smrti nikad nije dokazana!) Belle Gunnes, zvana crnohumorno Hell's Belle, što je vrlo uspješna igra riječima jer u ovoj varijanti njezino ime doslovce znači Đavolja zvona, ubila je najmanje četrnaest muškaraca! No mnogi su sigurni da je to daleko preskromna brojka. Naime, nakon njezina nestanka i velikog požara na njezinu imanju La Porte u Indiani otkrivene su kosti najmanje 30 muškaraca, četvero djece i jedne žene... Naravno, dokaza o tome da ih je baš sve ubila ona nema, ali logična je pretpostavka da su zakopani na njezinu imanju bili njezine žrtve.

Pisati o jednoj tako poremećenoj osobi nije nimalo lako ni jednostavno, to više što je Hell's Belle na prvi pogled djelovala potpuno normalno. No tama u njezinoj svijesti bila je tako duboka da joj ubiti nekoga nije bio baš nikakav problem. Kako opisati takvu osobu? Kako ući u njezinu svijest? Kako je, ako je to uopće moguće, shvatiti? Jer, američka istraživanja nekih zloglasnih serijskih ubojica, primjerice Jeffreyja Dahmera, pokazuju kako se u osnovi nema što istraživati jer je Dahmeru nedostajao dio mozga vezan uz empatiju i emocije. Kiellandova o liku Belle Gunnes ne razmišlja na taj način. Umjesto prihvaćanja definicije čistog zla, autorica nastoji iz oskudnih podataka o životu te nesretne žene složiti priču koja bi čitatelju, ako ništa drugo, bar dala dio odgovora na pitanje zbog čega je ta Skandinavka ubijala, istraživanja to potvrđuju, potpuno nedužne muškarce. Motivi su, jasno je iz ovog kratkog romana, svakako u poremećenoj i vrlo mračnoj psihi, ali i u ranoj mladosti ove zločinke.

Brynhild Paulsdatter Størseth rođena je 1859. u mjestašcu Selbu kao posljednje od osmero djece u siromašnoj obitelji kojoj pomaže radeći kao sluškinja već od četrnaeste godine. Sedamnaest joj je godina kad služi u susjednom većem mjestu gdje se za nju počne zanimati desetak godina od nje stariji farmer koji se vrlo brzo počne oslađivati ljepotom sedamnaestogodišnjakinje. Za nju je njegova pažnja i svakodnevni seks čista ljubav i ona mu je predana ne samo tijelom već potpuno i dušom te, logično, mašta o divnom budućem životu i brojnoj obitelji. Idila traje do trenutka dok mu ne kaže da je trudna. Prvi i jedini njegov odgovor je najprije žestok udarac šakom u trbuh te potom, nakon što Brynhild padne, brojni udarci nogom. Toliko o ljubavi. Naravno, ne treba biti Sherlock Holmes da bi se shvatilo da više od udaraca boli duša. Djevojka koja je maštala o ljepoti života i živjela za ljubav grubo je bačena u najdublje blato.

Bolesna žena

Za nju života u tom norveškom seocu više nema, pa nakon bolnog i dramatičnog pobačaja kreće u Ameriku, gdje joj je sestra Nellie ponudila utočište. I tu će sve, bar na tren, krenuti nabolje. Nalazi Madsa Sørensena, muškarca koji joj vraća vjeru u život i s njim posvaja tri djevojčice. Žive sretno sve do trenutka dok opet sudbina ne bude iznimno gruba prema Brynhild, koja je u Americi promijenila ime u Belle. Mads umire od posljedica moždanog udara i Belle je opet na početku. No za sreću više nema vremena i uskoro s rođacima pokojnog muža počinju brojni problemi, a sve skupa – iako se to ne naslućuje izvana – previše je za njezinu psihu i ona se počinje osvećivati životu. Točnije muškarcima.

I to čini na način koji joj za njezina života neće dovesti policiju na prag. Naime, u jednom od listova tog doba (Skandinavski list koji izlazi u Chicagu) ona od 1904. do 1908. prati oglase u kojima muškarci traže supruge, a i sama ih počinje objavljivati nudeći mogućnost suživota. Muškarci, redom već dobro situirani, oduševljeni su kad je upoznaju. I to ne samo njezinim izgledom i mladošću nego još i više činjenicom da je i sama imućna. Prihvaćaju njezin poziv, dolaze... i tu je njihov kraj. Neke ubija praktično istog dana, drugima daje koji dan više. Osim nekolicine njih, oni svojoj okolini, bojeći se eventualnog neuspjeha i ismijavanja, nisu rekli da idu do žene koja ih je pozvala. Rijetko tko ih traži, a ako i dođe, Belle kaže da je bio tu, ali i otišao... Ubojstva se redaju, a što se bar okvirno događalo saznaje se tek 1908. godine nakon velikog požara na njezinu imanju. Tad se otkrivaju ostaci brojnih žrtava, ali konačna istina nikad se nije otkrila, a teško da i hoće.

Ovoj je priči Victoria Kielland pristupila na taj način da je u prvi plan stavila psihu svoje antijunakinje. Dakle, ako očekujete prikaze ubojstava žrtava Hell's Belle, vjerojatno ćete biti razočarani. Istina, o nekima od tih ubojstava se govori, ali je to učinjeno sa stajališta psihe poremećene žene, pa su ti opisi puni raznoraznih emocija, iskrivljenog pogleda na stvarnost, potpuno promašenih shvaćanja ljubavi, velike mržnje... jednom riječju to je slika psihe bolesne žene koja više i ne zna što radi jer su je davno ostavili svi, a Bog, u kojeg je također jako vjerovala, "nije rekao ni riječi" ni onog dana kad je surovim udarcima cijeli njezin svijet ljepote srušio bezobzirni norveški farmer, ni onog dana kad joj je umro voljeni Mads.

Kiellandova je, dakle, dala svoju – u velikoj mjeri vrlo poetsku i lirsku – verziju života i ubojstava Belle Gunnes. Koliko je u njoj istine, u osnovi i nije bitno jer je Victoria Kielland iskoristila svoje pravo umjetničke slobode pretvarajući, na jedan način, lik žene koja je ubijala bez milosti, u svojevrsnu osvetnicu zbog zla nanesena joj od muškaraca. Čak i da je istina potpuno drukčija (brojne su tvrdnje po kojima je Belle uz pomoć ljubavnika ubijala – iz čiste novčane koristi), to ne umanjuje vrijednost ove emocionalno iznimno snažne knjige.