Mladi norveško-hrvatski pisac Oliver Lovrenski je na pulskom 30. Sajmu knjige u Istri nedavno predstavio svoj prvi roman "Kad smo bili mlađi" koji je objavio Oceanmore. Ova priča o tri prijatelja koja odrastaju u Oslu, napisana neobičnim stilom, dočekana je pohvalama.

Koliko je knjiga fikcija, a koliko stvarnost?

- Komplicirano je na to odgovoriti jer je većina scena očito izmišljena. Cijela je knjiga stvarnost jer je autentična, o tome kako ovakva djeca žive. Gotovo da možete reći da je cijela stvar fikcija jer, znate, svaka scena i likovi su drukčiji. U isto vrijeme možete reći da je sve stvarno jer je tako u stvarnosti. Razgovarao sam s nekim ovdje u Hrvatskoj, Švedskoj, Danskoj ili Norveškoj tko je živio sličan život i svi to osjećaju. Dakle, to znači da je stvarno, ali pojedine scene su, naravno, promijenjene i fikcionalizirane.

To je vaš stil. Pišete bez točke, pišete u nečemu što se zove tok svijesti. Zašto ste se odlučili pisati na ovakav način? Je li vas netko inspirirao?

- Da, prve sam godine pisao na normalnom norveškom, s dugim poglavljima, sve normalno, i nije ispalo dobro jer postojala je ta distanca između jezika i priče. I onda sam nekoliko puta pokušao napisati ovako, ali samo dvije, tri priče, ali nisam mislio da bi moglo uspjeti jer sam mislio da je previše radikalno. Mislio sam da je taj stil previše različit, ali onda sam pročitao knjigu norveške spisateljice Marije Skaranger, koja je napisala jedinu takvu knjigu na ovom jeziku. Ovaj jezik u Norveškoj je njezin. Bila je mojih godina kad ju je izdala, otprilike 21 godinu, mislim da je prošlo skoro 10 godina. Pročitao sam tu knjigu, i vrlo je kratka, 70 stranica. Volio bih da je ta knjiga na hrvatskom, svidjela bi vam se, ali samo je na norveškom i još nekom drugom jeziku. Pročitao sam ovu knjigu i pomislio sam, vau, ovako bih htio napisati, ovako smo razgovarali kao tinejdžeri i ona je to učinila tako lijepo i to mi je otvorilo neka vrata jer sam tada pomislio kako je ovo moguće. Nakon toga, mislim da sam sljedeći dan, vjerojatno, jednostavno počeo tako pisati. Dakle, ona je bila velika inspiracija. Također, jedan od tekstova u mojoj knjizi posvećen je upravo njezinoj knjizi. To je kao referenca na njezinu knjigu i sve s masnim i kratkim naslovima. Također, ako pogledate njezinu knjigu, to je isti dizajn. Zato što sam želio da ljudi, kad je budu čitali u Norveškoj, vide kojim stopama idem. Bila mi je velika inspiracija i njezin je jezik postao moj.

Poglavlja su kratka i zato mi se čini kao idealna knjiga za mlade. Jeste li razmišljali o svojoj publici kada ste pisali knjigu?

- Razmišljao sam o tome poslije, ali to nije razlog zašto sam ovako pisao. Pisao sam ovako zato što mi je tako bilo prirodnije. Kad sam bio mlađi, među prijateljima smo tako razgovarali, sjeli bismo i pokušali nasmijati jedni druge i tada bih shvatio da moraš biti brz i da ne možeš pričati jednu priču deset minuta, jer kada bih podignuo glavu, svi bi bili otišli. Shvatio sam da je to način kako pričati priče, da bude brzo, smiješno i kratko. Možete reći da to funkcionira kao TikTok, ali ja sam autor i ja sam istovremeno publika, osoba koja prati TikTok i Instagram, odrastao sam s tim.

Knjigu je vrlo lako čitati, ali je li ju vama bilo lako pisati?

- Bilo ju je teško pisati, a osim toga bila je to moja prva knjiga, zbog čega mi je bilo još teže, tako da sam proveo puno vremena pišući ju. Može se pročitati u dva sata, ali trebalo mi je godinu i pol dana da je napišem, pola godine s prekidima i godinu dana konstantnog pisanja, a bavio sam se i drugim poslom. Ali, kada sam prvi put pronašao jezik i formu, završio sam je u šest mjeseci, samo tako. Bilo je teže pisati tada nego sada jer nisam poznavao proces. Ako sam imao razdoblja kada nisam pisao, ulovila bi me panika, pomislio bih: "O, moj Bože! Zašto ne pišem, zašto nemam inspiracije?" No, sada kada prolazim ista razdoblja, ne uzrujavam se jer znam da je to samo dio procesa, pa ću pisati nešto drugo u međuvremenu. Sada tako radim, pišem drugu knjigu, pa ako nekoliko dana nemam inspiracije, pišem nešto drugo, pa se vratim pisanju itd. Sada sam puno produktivniji neko kada sam napisao ovu knjigu, nije me strah da ću izgubiti nit…

Ivor u knjizi voli jako čitati i čini mi se, na temelju ovog što ste mi ispričali, da se to odnosi i na vas?

- Da, taj dio je istinit. Kada sam bio klinac, stalno sam čitao. Odlazili bismo u Hrvatsku i svako ljeto ostajali tu jedan ili dva mjeseca, a ja bih svaki dan sjedio na plaži i čitao. Prijatelji bi me zvali da se dođem igrati, a ja sam samo htio čitati. Ne znam, bilo je nešto u tom čitanju knjiga što mi se sviđalo. Onda sam prestao čitati kada sam bio tinejdžer, a takve stvari se događaju, i nastavio sam čitati prije neke četiri godine. Sada ne čitam koliko bih želio, koliko sam običavao, ne znam gdje mi je glava, razmišljam o svemu i svačemu i svašta bih htio napraviti, tako da je teško sjesti s knjigom. Mislim da kada budem bio stariji i smireniji, da ću opet sjesti i čitati.

Kraj knjige djeluje kao početak nečeg novog. Planirate li napisati nastavak?

- Možda jednom. Sada pišem nešto drugo, ali možda ću u budućnosti napisati drugi dio, no ne sada.

Je li vam netko došao s prijedlogom da se na temelju knjige snimi film?

- Upravo snimaju televizijsku seriju koja će se prikazati ili iduće godine ili 2026. Snima se za prikazivanje na međunarodnoj platformi, pa će se vjerojatno moći gledati i u Hrvatskoj. To je uzbudljivo. Možda snime i drugu sezonu, pa ako to učine, onda bih volio napisati nastavak ove knjige.

“Kada smo bili mlađi" podsjetila me je na "Trainspotting" Irvinea Welsha ili čak na "Manje od nule" Bretta Eastona Ellisa?

- Da, imao sam "Trainspotting" na umu kada sam pisao ovo, i oduševio me je taj nevjerojatan humor, kojeg ima toliko puno, i to je bilo sjajno.

Humor je i odlika vaše knjige, on podiže cijelu priču za jednu razinu, zbog njega sam knjigu lako pročitao do kraja.

- On priču održava živom. Da nema humora, knjiga bi bila premračna, pretužna…

Rijetko spominjete Hrvatsku u knjizi, ali kada govorite o njoj, govorite kao o nekoj utopiji, mjestu na koje možete pobjeći. Koliko često dolazite u Hrvatsku?

- Svake godine, od svoje prve godine, dolazio sam u Hrvatsku. Živio sam u Hrvatskoj kada sam pisao ovu knjigu, godinu dana, a sada dolazim dva ili tri puta godišnje, tako da, kada sam bio dijete, Hrvatska je bila mjesto u koje sam bježao i bila je utopija. Zato što je sve bilo savršeno, nije bilo problema, nije bilo škole ili posla. Sada vidim i druge strane, znam da je teško živjeti u Hrvatskoj, ali za mene, kao nekog tko bi ovamo dolazio, bila je poput raja jer ostatak svijeta nije postojao, samo ta utopija. Svaki put kada dođem u Hrvatsku i čujem ljude da govore hrvatski, vidim znakove na hrvatskom, hrvatske trgovine, osjetim toplinu iznutra i sreću. Baš kao što ste opisali.

Knjiga je postigla veliku popularnost. Što ste pomislili kada ste počeli primati sve te pohvale?

- Pomislio sam da sam imao pravo, jer dok sam pisao, mislio sam da će se knjiga svidjeti ljudima. Sve se dogodilo tako brzo, u tjedan dana ili mjesec dana, počele su stizati pohvale. Pomislio da sam imao pravo kada sam vjerovao u to što radim. Nije bilo lako, ali nakon što sam postigao uspjeh, idem u Hrvatsku, Poljsku, Italiju ili Francusku, ali dok sam je pisao, bio sam samo 18-godišnjak koji nikad prije nije napisao knjigu. Sve sam dao, uložio u ovu knjigu i tada je to bilo glupo, jer tko bi pomislio da bih mogao uspjeti? Da sam vam tada došao i rekao da sam nitko i da pišem opsežnu knjigu, rekli biste mi da sam lud, ali funkcioniralo je i sada imam taj osjećaj "Da, imao sam pravo". No bilo je teško.

Kako je to biti "polustranac" u Norveškoj, s obzirom na to da dolazite iz norveško-hrvatske obitelji?

- Dobro je, pogotovo zato što su Hrvatska i Norveška prilično slične. Teže je ako ste, primjerice, iz Somalije ili slične zemlje, jer se radi o različitim kulturama, religijama i sl. No, općenito, ako ste stranac u Norveškoj, ljudi se prema vama neće odnositi drukčije. Volim Hrvatsku, volim Norvešku, tako je uvijek bilo, te norveško i hrvatsko nasljeđe spaja se u meni, i to je lijepo.

Knjiga je sjajno prevedena na hrvatski. Jeste li imali uvid ili utjecaj na njezino prevođenje?

- Ne, mislim da je prevoditelj pitao za značenje možda četiri ili pet riječi iz žargona, ali sve ostalo je napravio sam. Nisam još pročitao, ali čuo sam da je napravio dobar posao i to mi je sjajno jer mi je najvažnije da baš hrvatski prijevod bude dobar jer mi je Hrvatska jedna od najvažnijih zemalja, i zato sam sretan. n