Uspješno na feralovski način (a baš u tom je glasovitom tjedniku i radio) poigravajući se riječima u naslovu svoje nove knjige - "Prošlo savršeno vrijeme - Zašto je prije bilo bolje", hrvatski književnik Ivica Ivanišević svojim novim djelom ponudio je čitateljstvu jedan nesvakidašnji nostalgičan osvrt na prošlost koja je, može se iščitati iz već spomenute igre riječima, bila bolja od ove naše sadašnjosti.

Duhovite analize

Naime, Ivanišević, rođen u Splitu 1964. godine, kroz 50 je tekstova (49 epizoda i završno autorsko pojašnjenje o motivima i razlozima pisanja tih retroosvrta) obradio niz – najčešće za razdoblje 1970-ih i 1980-ih - tipičnih pojedinosti vezanih uz nekadašnji način života, usporedio ih potom sa stanjem današnjice te na kraju zaključio u stilu: Pa vi meni recite da prošlost nije bila bolja! Naravno, Ivanišević ne piše znanstveni ni stručni sociološki tekst, pa su njegovi zaključci, rasprave i stavovi ponajprije rezultat osobnih razmišljanja čovjeka koji polako kroči na stazu starosti te se s puno sjete prisjeća djetinjstva i mladosti koje su – sa stajališta temeljnih odredbi prolaznosti – sigurno bile bolje od sadašnjosti određene zrelošću i prvim godinama starosti. No Ivanišević toj logičnoj činjenici dodaje duhovite analize, poredbe i komparacije kojima čitatelja nastoji uvjeriti u to kako je nekada bilo i puno ljepše, i puno normalnije, i puno ljudskije nego što je to danas! Autor to čini kroz jednostavne i opsegom nevelike osvrte (4-5 stranica) pune duhovitosti, blage ironije i samoironije, otvoreno čitatelju poručujući kako mu je jasno da su to zapisi čovjeka koje gotovo sigurno neće razumjeti mladi čitatelji kojima to milovanje prošlosti uopće neće biti jasno, ali će ga stoga itekako razumjeti njegovi vršnjaci (kao i oni rođeni desetak godina prije ili desetak godina poslije) kojima će čitanje gotovo pa svakog zapisa iz ove knjige na licu narisati blagi osmijeh nostalgije. Naravno, moguće su i druge reakcije. Posebno onih tvrdokornih politički usmjerenih pojedinaca koji u svakom isticanju nekih vrijednosti spomenutih, kao i prethodnih desetljeća, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, vide jugonostalgiju i žal za danas službeno gotovo svima omrznutom političkom sustavu.

No Ivanišević ne piše i ne govori s tih polazišta. On jednostavno plete mrežu sjećanja izgrađenu na temelju ljepota koje je doživio u djetinjstvu i mladosti. Obradio je Ivanišević različite teme – rock-glazbu, strip, turizam, suvremenu i nekadašnju tehnologiju, novinarstvo, šah, stolni nogomet, digitalnu i analognu fotografiju, modu nekad i sad, kolekcionare, filateliste i numizmatičare, poštu nekad i sad, namještaj, kioske, depersonaliziranu komunikaciju, nestanak tiskanog novinarstva, limene glazbe... dakle, doista sve i svašta, a svaka od obrađenih tema temelji se na osobnom prisjećanju na djetinjstvo i mladost (istina, ponekad zna otići iz tih okvira te krenuti još i dalje u prošlost znanu nam iz povijesnih podataka i činjenica), pri čemu to prisjećanje i pripovijedanje donosi razne zaključke i poruke o, primjerice, opasnoj metastazi suvremenih društvenih mreža, urušavanju opće pismenosti i logike ili pak modi koju je "moj naraštaj doživljavao kao izražavanje osobnosti, a danas se svi mladi isto oblače".

Obraćanje čitatelju

Svi ti zaključci i sve te priče nisu neko polustaračko “njurganje” i sitničarenje, nego su čitatelju preneseni na simpatičan i duhovit način kroz direktan razgovorni jezik svakodnevice, pri čemu se autor često obraća čitatelju, što stvara dojam neposrednosti i bliskosti. Naravno, sa stavovima autora nimalo se ne morate slagati, ali će vas često natjerati da pomislite kako ima nečega u njegovim tvrdnjama i kako je razvoj, kao i uvijek, donio niz prednosti i pogodnosti, ali je istodobno svojim razornim širenjem uništio puno toga što je bilo dobro. Štoviše, iz svake je stranice ove knjige jasno kako autora, što i sam kaže, sadašnjost toliko živcira da bi je najradije resetirao. “Prošlo savršeno vrijeme” nedvojbeno je svjedočanstvo jednog prošlog vremena i jedne vremenski udaljenije mladosti, knjiga koja se u za Ivaniševića sumornoj suvremenoj otuđenoj i površnoj sadašnjosti “bavi patetičnom inventurom naših mladosti”. Čak da se i s njegovim pogledima i stavovima ne slažete, svakako autoru treba priznati da je nepobitno u pravu kad u jednom trenutku kaže: “Svatko ima pravo na nostalgiju.” Ova knjiga to itekako potvrđuje.