On je nova zvijezda jazza, dinamičan i karizmatičan glazbenik koji je već naviknuo na ovacije. Nakon niza prvih mjesta za jazz-pijanista u usponu karijere, danas je pridružen elitnom društvu svjetskih jazz-majstora. Godine 2019. osvojio je prvo mjesto na American Pianist Awardsu, čime je dobio stipendiju Cole Porter Fellowship od Američke udruge pijanista. Međunarodna udruga jazz-novinara proglasila ga je najboljim pijanistom. On je pijanist i skladatelj Emmet Cohen, koji će održati tri koncerta u Hrvatskoj: 18. prosinca na 15. Zagreb Jazz Festivalu, u Kinu Studentskog centra, 19. u Ciklusu jazz glazbe u Hrvatskom domu Split, a 20. na 6. Backstageu Pula u Istarskom narodnom kazalištu.

Povijest jazza

Na toj turneji promovirat će album "Vibe Provider", svoje novo diskografsko izdanje znakovitog naziva. No na programu će biti i druge skladbe, one koje je već izvodio ili nove. Zapravo, programi za njegove koncerte nikad nisu do kraja definirani, uvijek ostaje prostor za donošenje odluka u zadnji čas, ovisno o ugođaju i trenutnom nadahnuću. Tako se odnosi i prema samim skladbama koje svaki put poprimaju drukčije obilježje. Cohen je objavio 12 albuma kao vođa sastava, uglavnom u trio-formaciji. No nastupi pred publikom ipak su druga priča. Svaka njegova izvedba drukčijeg je karaktera: stride, blues, bebop, latino, klasika... U Zagrebu će nastupiti uz dugogodišnje suradnike: kontrabasista Philipa Norrisa i bubnjara Kylea Poolea.

Naziv za ono što je odredilo njegov život i karijeru je - jazz. On je potpuno predan tom idiomu, proučava ga, nadograđuje, obogaćuje, čini razumljivijim i atraktivnijim.

- Povijest jazza sastavni je dio priče o Americi. Nastao je kao proizvod pljačke i porobljavanja crnaca koji su dovedeni u ovu zemlju te kontinuirane marginalizacije, sve do danas. Ta je glazba ispunjena cijelim rasponom ljudskih emocija, ali u cjelini slušatelju ostavlja poruku nade; pred nama su bolja vremena. Povezana je s čovječanstvom, sa stvarnim iskustvom života - improvizacijom, tugom, slavljem, individualnošću - razumijevanjem da je u redu biti ono što jesi, u redu je voljeti svim svojim srcem. Za mene, to je ono što povijest jazza predstavlja. U ovim vremenima sve je teže razmišljati o prošlosti. U prijašnjim naraštajima vođe putujućih jazz-sastava poput Arta Blakeyja, Milesa Davisa, Raya Browna, Betty Carter, Freddieja Hubbarda i drugih težili su pronaći i pokupiti mlade glazbenike i podučavati ih o glazbi i životu. To je sada puno rjeđe, situacija je drukčija i teže je pronaći te prilike. Nakon što sam prve godine boravka u New Yorku upoznao Jimmyja Heatha i svirao s njim, znao sam da ću morati krenuti vlastitim putem kako bih učio od majstora jazza, kako bih prikupio bogatstvo podataka nedostižnih na drugim mjestima. Temeljni koncept bio je približiti moj cijeli naraštaj naraštaju gospodina Heatha i utemeljiti forum za međusobnu razmjenu - kaže Cohen.

Proširio je svoju sljedbu posljednjih godina uspjehom svoje tjedne serije koncerata "Live from Emmet's Place", koju je počeo organizirati i emitirati 2020., tijekom karantene izazvane pandemijom. Radi se o nastupima njegova trija uz posebne goste kao što su Benny Golson, Jimmy Cobb, Ron Carter, Albert Tootie Heath, George Coleman i dr. Ti koncerti, koji su se prenosili uživo iz njegova stana u New Yorku, podsjećaju na zabave koje su priređivane u ranim danima jazza po raznim prostorima u Harlemu. Ovi koncerti, koji su imali milijune internetskih pregleda diljem svijeta, vrijedni su pažnje zbog umjetničke vrijednosti, ali i korištenja sofisticiranih produkcijskih kvaliteta koje postavljaju standard za izvođenje jazza na internetu uživo. Neke od tih snimaka objavljene su na albumima. Zapravo bio je to nastavak nastupa i jam sessiona koje je godinama kao orguljaš održavao u klubovima Smoke Jazz i Supper Club u New Yorku. Između ostalog, i zahvaljujući tome ostvario je brojne suradnje, a upravo je po tome najpoznatiji. Posljednjih godina član je Herlin Riley Quinteta i Ali Jackson Trija, a tijekom karijere svirao je s velikanima jazza. Član je trija Tip City Christiana McBridea i radi kao pijanist i glazbeni direktor jazz-pjevačice Veronice Swift. Sve te suradnje utjecale su na njegovu svestranost, obogatile su njegovo iskustvo i produbile poznavanje povijesti i suštine jazza.

- Moj je cilj biti spužva za sve majstore jazz-loze i predstavljati tu povijest u svom sviranju. Imao sam veliku sreću raditi s mnogima od njih tijekom svoje karijere, a to što sam se kao kameleon trudio usvojiti njihovu estetiku pomoglo mi je u formiranju vlastitog zvuka i identiteta. Važno mi je stvoriti i pokazati ljubav preko naše umjetnosti, koja odaje počast divovima koji su došli prije nas i utrli put budućim naraštajima, omogućili im da pristupe i dijele ovu glazbu - priča Cohen.

Za njega je to kao proučavanje klasika koji ga upozoravaju na povijest onoga što koristi kao temelj i na čemu želi nadograđivati. Naime, kao i u drugim oblicima umjetnosti, i u jazzu su se profilirali klasici koji služe kao referentne točke u stvaranju.

- Klasici su općenito važni za ljude. Pomažu nam da prepoznamo naše podrijetlo, saznamo odakle dolazimo. U tom je svijetu toliko toga nepoznatog. Religije koje se oslanjaju na drevne tekstove i različite vrste duhovnih praksi, joge koju već neko vrijeme prakticiram. Sve to ljudska bića pokreću već tisućama godina, to im pomaže da žive svoj život. Također, klasici su važni jer nas uče kako da živimo svoj život u kontekstu povijesti, a razumijem li povijest, dublje ću razumjeti što će nam budućnost donijeti. To može biti jednako moćno. Klasici se zasnivaju na povijesti, a povijest nam pomaže da vidimo budućnost. O tome se radi u životu, ali i u glazbi. Prožimanje života i glazbe prisutno je u svemu što promatrate. Pričinja mi veliku radost to što svojom glazbom mogu jedriti kroz život i komunicirati s drugim dušama, drugim bićima - kaže Cohen.

Sve što volim

Na njegovim koncertima izvedba svake skladbe je drukčija, svaka donosi svoju priču, svaka se razvija na poseban način. U tom cilju glazbu stvara kombinirajući različite stilove: stride, blues, bebop, free, latino, klasiku… Fascinantno je kako neke od tih stilova spaja u potpuno novi amalgam.

- Moje se izvedbe zasnivaju na svemu što volim. Prepuštam se, dopuštam da me to vodi u smjeru koji odaberem. Obožavam sve te stilove; volim bebop, volim svirati blues. Naučio sam razne pristupe od ranih majstora te glazbe. O bebopu sam učio od Barryja Harrisa i Charlesa McPhersona. Oni su mi pomogli da shvatim taj stil. O bluesu sam učio od Houstona Persona, iz svakog njegova poteza, iz svake melodije. Stride piano sam usavršavao slušajući Fatsa Wallera, Jamesa P. Johnsona, Williea The Liona Smitha, Mary Lou Williams i mnoge druge. Taj je osjećaj za mene doista poseban. Bio sam fasciniran sviranjem Arta Tatuma. Slušajući ga, poludio sam za njegovim izvedbama i odlučio pokušati dokučiti kako radi sve to što radi. Zato sam duboko uronio u proučavanje njegovih izvedbi. S vremenom to je postalo dijelom moje osobnosti. Neko sam vrijeme živio u Miamiju, gdje sam bio izložen utjecajima latinoglazbe i zaljubio se u kubansku glazbu. Na mene je snažan utjecaj imao Chucho Valdes, jedan od najvažnijih pijanista, glazbenika iz zemalja Latinske Amerike. Osim toga klasičnu sam glazbu počeo vježbati kao trogodišnjak. Dakle, na mene je utjecalo sve to i puno više toga. Nastojim sve te utjecaje povezati na prirodan način - govori.

Na njegovu su repertoaru brojni jazz-standardi, ali i vlastite skladbe koje, prije svega, služe kao poticaj za kolektivne ili individualne improvizacije.

- Skladanje je poput improviziranja, ali odvija se usporenijim putem i ostavlja trag na papiru. To dvoje je povezano. To često pomaže. U poboljšavanju improviziranja pomaže mi da usporim i skladam u stvarnom vremenu. To znači da sam u mogućnosti razmisliti, shvatiti što želim svirati i kako želim improvizirati. Ta su dva elementa povezana, jer kad skladate u jazzu, često razmišljate o tome kako ćete napisati nešto što će svima biti poticaj za improvizaciju. Ponekad napišem posebnu skladbu za određenu osobu koju znam i koja je na neki način imala utjecaj na moj život. Ponekad napišem neku luckastu skladbu u kojoj je najvažniji humor. Mnogo je različitih načina na koje skladam. Svaki put nastojim osmisliti novi pristup. Svaki dan donosi novo nadahnuće. Uvijek pokušavam biti prisutan i promatrati radosti, borbe i sve između toga, u svakom trenutku. Obično za svaku skladbu nastojim pronaći novi način pisanja. No za mene je melodija na pijedestalu, kao i određena vrsta vibre. Na pozornici, ispred publike, želim upotrijebiti maštu i dokučiti na koji način želim predstaviti glazbu u pojedinoj situaciji - objasnio je.