Monografija "Cvijeta Job – majstorica minijature" uistinu je vrijedna, lijepa i bogata, prepuna ilustracija i podataka o životu te zanimljive umjetnice blisko vezane uz djela književnice Ivane Brlić-Mažuranić, i to na vrlo delikatan i maštovit način.

O ovoj monografiji i umjetnici čuli smo nešto više ovih dana u Interpretacijskom centru "Ivana Brlić-Mažuranić" u Slavonskom Brodu od dviju njezinih autorica, Branke Hlevnjak i Rhee Ivanuš, i to na vrlo domišljat, elokventan način, prilagođen raznolikoj publici - što se učinilo prihvatljivim rješenjem s obzirom na činjenicu kako je u publici bilo i gimnazijalaca – mladih ilustratora, za koje je ravnateljica Galerije umjetnina, Romana Tekić, na samom početku istaknula kako su u veljači ove godine sudjelovali u zajedničkom projektu uz vodstvo Igora Jurilja, te napravili sjajne radove koji su naposljetku završili na bedževima i torbama. Slavonski Brod bio je domaćin sedmog predstavljanja ove knjige, i to ne slučajno u Mjesecu knjige, na 150. rođendan Ivane Brlić-Mažuranić i 100. rođendan Cvijete Job.

Ratna nesreća

Prvo je o knjizi govorila Branka Hlevnjak - povjesničarka umjetnosti, naglasivši odmah kako su slikovnice mjesta gdje se mašta budi na najvišoj razini. Osvrnuvši se na Tolkienove riječi da ne želi ilustracije vlastitih knjiga kako bi svatko sam mogao ilustrirati i vidjeti slike za sebe u mašti, zaključila je: slika nosi tisuću riječi upućujući sve prisutne na onu "adresu" o kojoj je riječ - na Cvijetu Job i njezin angažman, jer "nije dobro zanemariti one koji oslikavaju ono što pisci pišu, jer zapravo ilustratori ne kopiraju sasvim riječi, nego ih interpretiraju. Svaki slikar i svaki ilustrator doživljava riječi na svoj način". Odmah smo potom doznali kako je Cvijeta Job zapravo vezana uz poslijeratno vrijeme, što je uvelike oblikovalo njezin život. Početak je bio težak - ratna nesreća, okupacija u Splitu... snažno su djelovali na nju. Na te riječi nadovezala se Rhea Ivanuš - povjesničarka, rekavši kako je Cvijeta Job rođena u Beogradu i kako je njezin otac otac Ignjat Job također bio poznat i priznat umjetnik, a majka Živka Cvetković, podrijetlom Makedonka, bila je učiteljica, zbog čega je tada često seljenje bilo uobičajeno.

Cvijeta je imala brata Rastka, koji je preminuo, i sva je ljubav njezinih roditelja zato bila usredotočena na nju. Često je šetala s ocem dok je majka radila te je u tim šetnjama upijala sve ono što se poslije nalazilo na njezinim ilustracijama. Vrlo rano počinje slikati, radila je u velikom formatu. Bila je član omladinske organizacije. U strahu za njezin život, šalju je u Šibenik k prijateljima, te se tako spasila. Ona je među prvim omladinkama ušla u jedinice narodnooslobodilačke borbe. Neko vrijeme radila je kao bolničarka. Svi su znali da je kći Ignjata Joba, pa je zato dobivala zadatke na ilustriranju časopisa. Cvijeta Job je ilustrirala naslovnice ili slova u tim partizanskim listovima. Nađena je i karikatura Mussolinija za koju se pretpostavlja da je njezina. Umjetnica u ratu proživljava teške trenutke, suočava se s opasnošću, prolazi ratišta pješice. Poslije se upoznaje s prvim suprugom, kojemu ilustrira njegovu zbirku pjesama. Što se tiče ratnih prilika, važno je spomenuti kako su ostavile u njoj buntovnu potrebu i želju za protivljenjem standardnim načinima razmišljanja jer je ona samostalna. Upravo ta samostalnost provlači se kroz cijeli život, a to je vidljivo i u bračnim odnosima. Cvijeta Job je ostavila supruga Živka Jeličića nakon što je shvatila kako nemaju zajedničkih interesa, te s Balabanićem nalazi zajednički jezik i s njim radi sve vezano uz crtanje i izlaganje. Do kraja je bila lucidna i o njoj su pisali mnogi.

Nadalje, Monografija je obuhvatila cijeli život, s najvećim naglaskom na ilustriranju djela Ivane Brlić-Mažuranić. Nažalost, ono što smo doznali jučer i na što je upozorila jedna od autorica Monografije jest činjenica kako je jedan dio njezinih radova izgubljen, jer su izdavači tražili da original ostane njima, ali zato su autorice zahvalne kćerima, koje su pomogle i omogućile da se dio arhive može iskoristiti.

Nakon tih riječi o životu Cvijete Job prisutnima se obratila ponovo Branka Hlevnjak naglasivši kako je Job počela s karikaturom, što je jako važno, jer ta izvitoperenost sugerira stvaranje duhovitosti. Također, kod nje je zanimljivo, doznali smo, to što je nakon rata jedan kritičar rekao da u njezinu stvaralaštvu vidi utjecaj oca Ignjata Joba. Ali ona nije htjela sličiti svome ocu, zato je smanjila format i postala naša najveća žena u minijaturama. To je radila do te mjere da je stvorila svoj rukopis. Ona je postavila kompoziciju olovkom nadahnjujući se riječima, bojom je odredila tonove, i nakon toga je tankim kistom radila crne obrise pa onda bijelim kistom i plela je te neke mreže vidljive i karakteristične za vlastiti rukopis. Hlevnjak je spomenula i riječi drugoga kritičara: "Što je ovo? Ova žena je toliko originalna – to je tako bogato, to je tako maštovito, isprepleteno i drugačije!" i na te je riječi vezala one drugoga kritičara: "Najbolja među svim slikarima, najoriginalnija."

Njezine prve slikovnice jednako su maestralne. Taktilni dio i njezina čipka svjedoče o veličanstvenosti njezina rada. Nažalost, autorska prava u ono vrijeme uopće nisu bila zaštićena, ilustratora pogotovo. Cvijeti Job su nalagali ugovorima da sve ostavlja izdavačima, a ona bi dobila jednu knjigu. Njezina veličina je ipak vidljiva od samih početaka, kad je kretala i od stranih bajki. Ona nije samo ilustrirala i pričala tekst ilustracijom nego je i radila iluminaciju: bordure, vinjete, inicijale, koji nisu samo obično slovo, nego su to još manje minijature bogate sadržajem koji će se odnositi na ono što će slijediti u tekstu. Dakle, Cvijeta Job je stostruka majstorica ne samo minijature nego i iluminacije. Rukom je crtala slova na naslovnici knjige ovisno o tome kako je osjećala koju priču.

Mnoge nagrade

Slikovnice temeljene na pričama Ivane Brlić-Mažuranić radila je 12 godina. Dobitnica je mnogih nagrada, čak i one najviše, koju je dobila 1970. godine, a smatra se Nobelom za ilustraciju. Krenuvši s humorom i duhovitošću učinila je nevjerojatne ilustracije. Međutim, Sunce djever i Neva Nevičica bila je slikovnica na kojoj isprva nije željela raditi, smatrajući kako ne zna nacrtati lijepu djevojku i prekrasnog princa. Onda su ju izdavači pak nagovorili jer su željeli cijeli set Ivane Brlić-Mažuranić, te je zato napokon i pristala. O svemu je vodila računa pomnim studiranjem izvora, a što nije našla - to je izmislila. Imala je dar mašte i uspjela je sve napraviti na svoj način. Hlevnjak je nakon toga spomenula "duplerice", naglasivši njihovu senzacionalnost, gdje i bjelina ima veliku i važnu ulogu jer je dala monumentalnost slici.

Onaj zasigurno najsimpatičniji dio jest što je Cvijeta Job svagdje umetala malog skrivenog vraga, zbog vlastite zabave, ali i zbog želje za tim da nekoga razveseli. To je rezultat te njezine buntovne naravi. Na ilustracijama vezanim uz ratnu traumu vidljive su Dalmatinke odjevene onako kako se žene ondje više ne odijevaju. Te ilustracije su tako lijepe i dojmljive, ali i toliko ženske zbog njezina rukopisa, koji je moguće uvijek prepoznati bez obzira na to što oslikava: ratnu poeziju, Tisuću jednu noć ili bajke Ivane Brlić-Mažuranić. Interpretativni sadržaj je taj koji nosi priču.

Na pitanje iz publike - kojom se tehnikom koristila Cvijeta Job, saznali smo: temperama, svaku sliku stvarala je mjesecima, ali je u tome uživala jer je obožavala svoj posao. Za kraj ove zanimljive promotorice i autorice zaželjele su puno mašte i slobode prisutnim učenicima, uz još jedan zanimljiv podatak iz života umjetnice: voljela je Brueghela, ali nije voljela klasičnu renesansu jer joj je bila dosadna, a kod Van Gogha voljela je njegov temperament.