Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 23. studenoga u orkestralnoj dvorani u 20 sati izvesti autorski projekt "Kad se zaljubljujemo" u režiji Ivana Plazibata. U predstavi glume Olivera Baljak, Jelena Lopatić, Aleksandra Stojaković Olenjuk, Deni Sanković, Romina Tonković i Ana Marija Brđanović.

Dramaturginja i oblikovateljica teksta je Petra Pleše, scenografkinja Paola Lugarić Benzia, kostimografkinja Manuela Paladin Šabanović, oblikovatelj svjetla Predrag Potočnjak, a skladatelj Sandi Bratonja. Uoči premijere razgovaramo s Ivanom Plazibatom.

Kako je nastala ideja za predstavu "Kad se zaljubljujemo"?

- Ideja za predstavu nastala je iz pregovora s jednim drugim kazalištem. Naime, direktorica kazališta i ja tragali smo za tekstovima koji govore o ženskoj žudnji, i to u godinama kada društvo takve strasti ne gleda kao primjerene, tako da smo pričali i razmišljali o "Šumi" Ostrovskog i romanu Dubravke Ugrešić "Baba Jaga je snijela jaje". Na kraju, naravno, izbor je pao na potpuno drugi tekst s drugom temom. Ipak, iz tih razgovora i tih tekstova ostala je tema koja me kopkala i sada sam pred premijerom predstave u Rijeci, u obliku i formatu o kakvom nisam tada mogao ni maštati. Nekad je tako najljepše. Sretan sam što su je Marin Blažević i Ana Vilenica prihvatili i dali mi tu slobodu.

Kao autori teksta navedeni ste vi, dramaturginja Petra Pleše te glumci koji sudjeluju u predstavi. Kakav je bio proces nastajanja teksta i kakav je finalni rezultat?

- Petra Pleše i ja došli smo s inicijalnom idejom svečane obiteljske večere gdje mater familias svojoj djeci i prijateljima objavljuje da se zaljubila i odlazi živjeti sa svojoj djeci nepoznatim muškarcem. U razgovoru s glumcima pokušali smo izmaštati likove, priču i situacije koje će postati okidač za sve naše predrasude, strahove i neuroze, ali da ostane u okvirima vjerojatnosti. Zatim je došla faza improvizacija u zadanim okvirima, nakon koje je tekst zapisan i ostao nam je onaj klasičan rad na predstavi s dramskim tekstom. Samo je ovdje taj dramski tekst nastao na probama, a ne u samoći radne sobe.

Kakav je općenito bio proces rada na predstavi?

- Glumci su ovdje punopravni kreatori teksta, predstave i cijelog projekta i da nije tako, ovaj projekt ne bi preživio ni prvu probu. Bacili su se od prvog dana u proces kreacije i improvizacija i nekad ih je u tome bilo teško i zaustaviti. I za ovaj projekt je bilo bitno da, iako imamo glumce raznih generacija, da im doista vjerujete da su obitelj. To nikakvim redateljskim postupcima i trikovima izvana ne bih mogao napraviti. Oni su napravili taj nevidljivi, sitni vez ljudskog pripadanja i topline. Iako u predstavi igraju i nacionalna prvakinja Olivera Baljak i najmlađa članica ansambla Ana Marija Brđanović, jednako i bez zadrške su sukreirali. U riječkom ansamblu našao sam kombinaciju glumačke vještine, zanata, mašte i ljudske topline. Kao redatelj više od toga ne mogu tražiti.

Što se krije iza naslova "Kad se zaljubljujemo"? Koje teme predstava otvara?

- Predstava otvara teme o pravu na ljubav, pravu na izbor i pravu da sami pišemo svoju životnu priču. Nekad na ovim prostorima kao da je propisano klasom, rodom i narodom - tko ima pravo na kakvu priču i jao si ga tebi ako iziđeš iz zadanih okvira. Pravo pojedinaca na potragu za srećom univerzalna je vrijednost i književnost je puna priča gdje pojedinci izlaze izvan okvira u toj potrazi. Nastojali smo našoj glavnoj junakinji dati još jednu granicu koju mora prijeći - onu životne dobi.

Zašto ste kao prostor izvedbe odabrali orkestralnu dvoranu riječkog HNK-a?

- Odgovor je jednostavan - ovaj tip predstave tražio je i intimniji i neposredniji tip glume kakva ne bi bila moguća na velikoj sceni riječkog kazališta. Da ovako glumimo na velikoj sceni, definitivno ne bismo mogli doprijeti do publike.

Posljednjih godina mnogo režirate i traženi ste kazališni redatelj. Što ćete sljedeće raditi nakon Rijeke?

- Nakon Rijeke slijedi mi rad u HNK-u Varaždin, gdje radim prvi dramski tekst Lidije Deduš “Drvene ptice” i jako sam uzbuđen oko toga. Riječ je o pjesnikinji koja je definitivno prodrmala našu scenu svojom zbirkom “Ja se zovem Lidija Deduš” i time je onda odgovornost i veća. Zanimljivo je da kao jedan Splićanin drugi put u kratkom vremenu radim tekst na kajkavskom narječju. Onima koji imaju nešto prigovoriti o toj temi, samo ću reći: “Najte, najte…” Nakon toga u HNK-u Osijek radim “Vještice iz Salema”, tekst danas beskrajno aktualan u svakom pogledu - nažalost za društvo, nasreću za kazalište - i taj budući susret s divnim glumcima iz osječkog ansambla beskrajno me veseli.