Bliži se 8. studenoga, dan kada će HNK u Osijeku uprizoriti premijeru predstave "Sokol ga nije volio" prema tekstu Fabijana Šovagovića, u režiji njegova sina Filipa Šovagovića i dramatizaciji kćeri Anje Šovagović Despot.

Tu obitelj veže teška autentična drama prožeta autorovim osobnim razumijevanjem života na selu u vrijeme Drugog svjetskog rata. Riječ je o kultnom djelu, posljednji put izvedenom u siječnju 1987., i filmskom prvijencu Branka Schmidta, a sada se vraća u potpuno novom ruhu kao koprodukcija s Gradskim dramskim kazalištem Gavella.

Redatelj Filip Šovagović, koji u predstavi glumi njemačkog oficira, otkrio je pozadinu te visokonagrađivane priče.

- Predstava je zapravo biografija mog oca, u kojoj mjeri je ona romansirana, stvarno ne mogu znati. Ipak, znam da je on, kada je počeo Drugi svjetski rat, bio klinac od devet godina i u te četiri godine rata jako je brzo odrastao. Mnoge slike su mu se urezale u pamćenje, mi to tada nismo razumjeli. Imali smo interes za glazbu, čitanje i putovanja, ali nismo shvaćali tu njegovu traumu. Obično se kaže za ljude koji su aktivno sudjelovali u ratu da nose neku vrstu sindroma, no tu se civilne žrtve i rane u psihološkom smislu tretiraju kao neki nebitni faktor. Ja sam, čitajući njegovu dramu, shvatio da su njegovo djetinjstvo i okolnosti koje su mu se dogodile razarajuće djelovale na njegovu psihu. Onda sam razumio njegovu veliku potrebu da krajem sedamdesetih napiše djelo. To je neka vrsta očeve autoterapije i zato je riječ o komadu koji je zaista nabijen emocijama. Kad sretnete nekog prije i nakon predstave, primjetite da ga je ta predstava nekako promijenila. Ona nije lagana literatura, nego drama u antičkom smislu - govori Filip Šovagović.

Iako je predstava smještena u određeno razdoblje, čini se da ipak progovara o univerzalnim temama rata. Tu je, dakako, i borba pojedinca protiv vlasti, što je ujedno i sinonim za "sokola".

- Drama se može pročitati na razne načine jer je između ratova vrlo malena razlika. Ovakve su se stvari događale u vrijeme Trojanskog rata, događaju se i danas u Ukrajini, a dogodit će se i u 756. ratu zaredom. Ja sam protiv aktualizacije drame, protivim se umjetnom stvaranju novog konteksta za potrebe vremena u kojem živimo danas. Vidio sam puno predstava koje su to pokušale, ali ne ide se u kazalište da vidimo život koji se događa sad pred nama na ulici. Ipak govorimo o povijesnoj drami. Što se tiče poruka, u većini svojih radova nastojim izbjeći neku docirajuću ulogu. Predstava govori o čovjeku koji pokušava izbjeći i većinsko i manjinsko mišljenje, te pronaći neku poziciju koja je potpuno neovisna i samostalna. On zapravo pokušava dokazati da bi ljudi mogli uspjeti u životu kada bi se ponašali, razmišljali i bili neovisni. U prvom planu je mišljenje jednog malog čovjeka i koliko je ono uopće bitno. Ono što je paradoksalno jest što cijelo vrijeme pokušava izbjeći metak i sačuvati obitelj. Na kraju shvaćamo da mu sve što je on tijekom rata saznavao ipak nije pomoglo - objašnjava Šovagović.

Vrhunsku autorsku ekipu čine scenograf Ivan Marušić Klif, glazbu potpisuju Šimun Matišić i Fadil Abdulov Fafa, dizajn rasvjete Luka Matić, a dizajn tona Kris Kanazir. Koreografkinja je Anja Đurinović, kostimografkinja Barbara Bourek uz asistenta Brunu Osmanagića, no treba spomenuti i asistenta redatelja Mirka Ilibašića. Glumačka postava podjednako je snažna, ističu se poznata kazališna lica poput Sandre Lončarić, Ivana Čačića, Vladimira Tintora, Aljoše Čepla, Miroslava Čabraje i Petre Bernarde Blašković. Novitet su i svježe diplomirani glumci s osječke Akademije za umjetnost i kulturu: Dominik Karaula, Mateja Tustanovski, Ana Šantar, Domagoj Pintarić, Dorian Vicić, Grgur Grgić i Mirko Ilibašić.

- Budući da je riječ o koprodukciji dvaju kazališta, zasad plivamo dosta dobro. Neke stvari su nestandardizirane, recimo, scenografija se radi u Zagrebu, kostimi u Osijeku, glazba na putu između, a rekvizita se kupuje u Kitišancima. Jako je zanimljiv proces, suradnja je fantastična, a autorska ekipa najbolja moguća, uz vodeće svjetske glumce. Pripremamo se već duže vrijeme, Anja je izvadila jako puno dokumentacije iza našeg pokojnog oca. On je radio mnoga istraživanja, posjećivao obitelj, snimao i prepisivao razgovore s njima. To je bio veliki bunt dokumenata koje smo analizirali. Ljudi su požrtvovni do krajnjih granica, a atmosfera je definitivno nadmašila moja očekivanja. Mlade glumačke nade stvarno su izvrsne, jako su entuzijastične i pokazuju velik interes za stvari. Nas je taj rat nekako pokosio, ali ovo je jedna generacija za koju vjerujem da je neopterećena svim tim tegobama. Genijalni su, jako ih je puno i postoji ta kolektivna mlada energija koja ulazi u predstavu pod svim vektorima. Jako sam sretan i zadovoljan, dali su mi neki novi optimizam - naglašava Šovagović.