U okviru jubilarnog, 30. Međunarodnoga glazbenog festivala Dani Milka Kelemena svojim nastupom u dvorani slatinskoga Hrvatskog doma ljubitelje ozbiljne glazbe počastili su Renata i Ivan Karša, klavirski duo koji često gostuje na festivalu i uvijek mu donosi novu energiju i svježinu. Renata je umjetnička savjetnica na osječkoj Akademiji za umjetnost i kulturu, a Ivan je viši predavač u toj ustanovi.

Koncert je započeo Ivan Karša izvanrednom izvedbom Kelemenove kompozicije za klavir Tango. Mnogi se sjećaju da je tu kompoziciju pijanist Konstantin Krasnitsky iz Bjelorusije izveo u nazočnosti skladatelja 2013. godine na 19. festivalu u Slatini. Oduševljen izvedbom, Milko Kelemen tada je zatražio da pijanist ponovno izvede Tango, i to se dogodilo prvi i jedini put od osnivanja festivala. Šteta je što veliki skladatelj nije mogao čuti izvedbu Ivana Karše.

Nakon izvođenja skladbe Duettino op. 11 Camillea Saint-Saënsa, koja je u izvedbi osječkih pijanista zvučala doista raskošno, Renata i Ivan Karša izveli su svih deset skladbi ciklusa Antonina Dvořáka Legende.

– Pijanisti četveroručno najčešće izvode Dvořákove Slavenske plesove, a Legende su kompleksnije i nešto se rjeđe izvode. Ima u njima i polifonije, i plesnih, i pjevnih dijelova, pa se najčešće izvode samo pojedini dijelovi, a mi obično izvodimo svih deset legendi – ispričala nam je pijanistica Karša.

Budući da su pijanisti Renata i Ivan Karša osobno poznavali Milka Kelemena i svirali pred njim, u sjećanju nose dojmove o susretima s njim i njegovim savjetima. Prvi put susreli su se 2009. godine na 15. festivalu u Slatini, kad je Renata izvela Kelemenovu skladbu Teme s varijacijama. Bila je to toliko dojmljiva izvedba, i to bez nota, da je oduševila prisutnog skladatelja, pa su uslijedili višekratni pozivi na sudjelovanje na slatinskom festivalu.

– I tih 15 godina naš je mali jubilej. Kelemenova glazba obično se svira iz nota jer je vrlo komplicirana i teško je sve zapamtiti. Teme s varijacijama njegovo je mladenačko djelo, iz 1948. godine, još uvijek neoklasično, pa je možda ponešto lakše za memoriranje, i meni je bilo zgodnije učiti napamet zbog virtuoznih dijelova jer naizmjeničnim gledanjem u klavijaturu pa na note mogla bih se "pogubiti". Počinje mirno, ritam je sve brži, pokretljiviji, i potrebna je doista jaka koncentracija za dobru izvedbu. Djelo završava opet s jednom mirnom varijacijom. Ja sam to slušala još kad sam išla u srednju školu s ploče Ive Pogorelića, snimke na kojoj nisu sve varijacije, ali me zaintrigiralo. Nisam se tada još usudila izvoditi tu glazbu, puno poslije završetka školovanja počela sam je učiti i prvi put izvela sam je pred Kelemenom u Slatini. Nakon toga pozvali su nas ponovno i od tada česti smo gosti festivala.

– Kelemen je inspirativan, jako zanimljiv, i pamtim neke njegove rečenice koje su bile usputno ili možda slučajno izgovorene, ali meni su puno značile pri učenju nekoga novog djela – kako ga treba shvaćati. Naglašavao je kako je bitno u glazbi održavati ravnotežu između intelekta i emocija, da ne prevagne ni jedno ni drugo – to je onda dobro sviranje. To mi je pomoglo da ne odem previše u romantiku - kaže Renata kroz smijeh.

– Učili smo i druga Kelemenova djela, Dessins commentes, Sjećanja na Tristana (Erinnerungen an Tristan), Stupove neba, Deset basni i sada Tango, uvijek se trudimo naučiti i na svoj repertoar staviti nešto iz Kelemanova opusa. Kad sviramo u Slatini, uvijek volimo izvesti i neko Kelemenovo djelo. Oboje smatramo da tako treba biti, jer mislimo da Dani Milka Kelemena nemaju smisla ako se ne izvode njegova djela – rekao nam je Ivan poslije nastupa.

– Nama puno znači nastup na tom festivalu, u posljednjih nekoliko godina privikavamo se da ovdje nema Jadranke Srdoč, koja nam je bila veza i s profesorom Kelemenom i s festivalom. Nekako smo poistovjećivali festival i Jadranku Srdoč, ona je bila stalno prisutna, pomagala nam je i pri odabiru repertoara, doista je bila dobri duh toga festivala – rekli su istovremeno i Renata i Ivan.