Viktorija Majačić iz Županje u društvu ljubitelja književnosti "Littera" predstavila je svoj prvi roman "Zlatne ptice". Pod okriljem izdavačke kuće Prof & Graf prvijenac je ujedno i mali županjski spomenar u kojem se kroz sedam priča isprepleću životne okolnosti sedmero fiktivnih likova uz sveznajuću naratoricu Mokoš, staroslavensku boginju plodnosti i zaštitnicu žena.

- Po meni knjiga koja u vama ne izaziva nikakve emocije nije knjiga koju biste trebali čitati. Ja smatram da je svaka umjetnost subjektivna, pa je tako i književnost "u očima promatrača", dakle svatko od nas će doživjeti "Zlatne ptice" na svoj način, ali duboko sam uvjerena da ćemo se nakon čitanja ove knjige svi složiti u jednome - ovo je doista jedno vrhunski napisano remek-djelo lijepe hrvatske književnosti koje zaslužuje biti na policama naših domova, kao podsjetnik na to tko smo, odakle potječemo, što smo sve preživjeli da bismo danas bili tu gdje jesmo, i kao nada da za nas postoji bolja budućnost. Samo ako imamo dovoljno hrabrosti da konačno poletimo prema njoj - piše u predgovoru urednica romana i vlasnica Prof & Grafa, Saša Jakšić.

Sudbine glavnih likova, stara narodna vjerovanja i običaji, faktografije vezane uz Županju, povijesne ličnosti i određene događaje, te promišljanja božice Mokoš o ljudskim životima i čovjekovu mjestu na Stablu svijeta pozivaju čitatelja na putovanje kroz vrijeme, sadašnjost i budućnost, ali i na unutarnje putovanje vlastitim sjećanjima.

- Često govorim da su Zlatne ptice moje malo ljubavno pismo zavičaju jer se radi o priči koja spaja jedno cijelo stoljeće. Radnja započinje s 1919., a završava s 2019. godinom te prati sudbinu sedmero likova smještenih u Županji. Iskoristila sam povijesne događaje, ali sam ih pomiješala s fikcijom, nastojeći odati počast stanovnicima i prije svega Županji, mojoj velikoj inspiraciji. Svaki stanovnik koji ima prezime u romanu je stvarna osoba, a one koje oslovljavam imenom su izmišljeni likovi. Pokušala sam kroz fikciju ispričati univerzalnu priču o ljudima, vjerujem da su ljudi u svakom mjestu jednaki, svagdje se jednako zaljubljuju i osjećaju bol gubitka. Uopće nije važno jesmo li stanovnici nekog velegrada ili malog mjesta, jesmo li živjeli u prošlosti ili sadašnjosti, uvijek imamo iste potrebe: voljeti i biti voljeni - ističe Viktorija.

U romanu su utkane mnoge male istine, čak i neke osobne, autorici vrlo važne. Najviše se poistovjećuje, kaže, s likom Ivane - tinejdžerice koja piše dnevničke zapise.

- Ona je u velikom dijelu nalik na mene, iako nisu sve događaji iz mog života, povezuje nas taj sentiment i vrijeme odrastanja. Književnost je oduvijek bila neka moja tiha strast i način na koji sam se izražavala. Unatrag deset godina počela sam se aktivnije baviti time na poziv Zorana Lucića, osnivača županjskog portala Županjac.net, koji je vidio moje objave na mrežama i ponudio mi da pišem blog za njih. To me je jako ohrabrilo i osjećala sam kao da se postupno vraćam toj nekadašnjoj Viktoriji, onoj srednjoškolki koja je obožavala pisati sastave. Zatim sam počela slati priče na razne natječaje i malo-pomalo napisala prvijenac. Bilo mi je lagano napisati ga, ali onda je došlo pitanje što dalje. Potraga za izdavačem je trajala, ali vrijedila je jer moje su priče našle lijepo, toplo gnijezdo u Prof & Grafu - govori Viktorija.

DANIEL JAKŠIĆ

Do Prof & Grafa došla je, kaže, igrom sudbine jer je tada novoosnovana izdavačka kuća objavila natječaj za kratke priče o temi ljubavi. Nakon što je oduševila pričom "Afroditina ruža", ona je ubrzo uvrštena u zajednički zbornik kratkih priča. Tada je već bilo jasno da Viktorijinu talentu nema kraja, a kada su pristigle i Zlatne ptice, odluka je bila zapečaćena.

- Nakon dugog čekanja i puno odbijenica pitala sam Sašu bi li htjela pročitati Zlatne ptice i nakon 24 sata mi je javila da je “moramo” izdati. Bilo je veliko olakšanje i neizmjerno sam joj zahvalna na tome. Ovaj roman za mene nosi veliko značenje, njime sam željela ispričati priču i kroz razmišljanja naučiti nešto o sebi i drugima. Pokušala sam pronaći tu neku neizbrisivu vrijednost koja ostaje u nama čak i kada nas više nema, a duboko vjerujem da je to ljubav. Bez obzira na sve naše ljudske vrline i mane, sve što ostaje je ono što smo nekome darovali i što smo primili od drugoga. Zlatne ptice za mene znače pomicanje granica, pokazale su mi da mogu darovati nešto svoje ljudima i da će se to nekima svidjeti. Drago mi je da moji lokalci razumiju priču jer su im poznate ulice, ali presretna sam i kad čujem da i druge privlače univerzalnosti romana. U budućnosti će sigurno biti još djela, kada - ne znam, ali držim se pera - ističe Viktorija.