Otvorenje izložbe multidisciplinarne umjetnice Eve Popović "emotion.exe" u osječkoj će se Galeriji Kazamat HDLU-a Istok održati u petak, 6. rujna, s početkom u 19 sati.

U suvremeno doba digitalizacija je svijeta prilično izražena te je posljedično tome razumljivo kako nije zaobišla ni područje umjetnosti. Temeljna ontološka i epistemološka pitanja koja su problematizirala našu stvarnost u posljednjih su pedesetak godina dobila čitav niz potpitanja jer čovjekov se odnos prema realitetu i zbilji stubokom promijenio. Što je zbilja? Koji je položaj čovjeka u domeni suvremenog virtualnog realiteta? Kakav je odnos između virtualne stvarnosti i zbilje u kojoj živimo?

Eva Popović u svojim djelima "Everything Is Better This Way!" i "How To Name Your Emotions" polazi od tehnologije kao sastavnoga dijela umjetnosti. Koristeći se deepfake tehnologijom oblikuje video i instalaciju koji u svojoj biti pripadaju temeljnim obrascima suvremene komunikacije u kojoj je osoba svedena na Ono. Osnovna snaga deepfake tehnologije kreacija je sintetičkoga medija koji može zamijeniti nečiji glas ili lice te vjerno simulirati tu osobu, no moguće je, dakako, oblikovati i originalan sadržaj.

U instalaciji "Everthing Is Better This Way!" sastavljenoj od performansa i videa umjetnica prikazuje sebe kako čisti i lašti dio poda osvijetljenog reflektorom. Činom čišćenja, koje na mahove postaje mahnito, umjetnica nastoji poništiti negativitet koji postoji u stvarnosti, ali i u njoj. Nasuprot umjetnice koja riba pod imamo video u kojemu generiranim načinom govora simulirani odslik umjetnice priča o svojim emocijama. Dok su te emocije u performansu vrlo ekspresivne i ispunjene energijom, u videu ona kaže: "I am perfect now, but I don't feel happiness. I don't feel anything. I am free." U suodnosu lika umjetnice u performansu i videu vidi se kako njezin generirani modus predstavlja tehniziranog čovjeka zadirući u područje posthumanizma.

Na identičnim postavkama funkcionira i rad "How To Name Your Emotions" u kojemu Popović demonstrira kako naučiti imenovati vlastite osjećaje služeći se modelom dijalektičke bihevioralne terapije za prepoznavanje emocija. Prateći slijed od 1) poticajnog događaja (prompting event), 2) ranjivosti (vulnerabilities), 3) interpretacija (interpretations), 4) tjelesne senzacije (body sensations), 5) biološke promjene (biological changes), 6) grimase, držanje i geste (facial expressions, posture i gestures) te 7) naknadni efekti (aftereffects), autorica promatrače vodi kroz proces prepoznavanja vlastitih emocija navodeći ih na pokušaj da svoje primarne i sekundarne emocije imenuju.

U oba se rada provlači ideja posthumanizma i transhumanosti kojom se pokazuje sraz između digitalnih tehnologija i osobnosti koju svatko od nas (još uvijek) posjeduje. Posthumanizam je važan pojam u današnjoj misli, a filozof Francesci Ferrand daje čak sedam njegovih definicija. Nama je najvažnija ona koja kaže da je posthumanizam jedna varijanta transhumanizma u kojoj će ljudi uz pomoć UI-ja biti poboljšani s implikacijom da će na kraju strojevi zamijeniti ljude.

Transhumanist Raymond Kurzweil pisao je o ideji uploada čovjekova uma na računalo, čime bi se ostvario ideal materijalne besmrtnosti jer transhumanistima, naime, nije važno je li čovjek u svom tijelu ili na silikonskom čipu. Transhumanisti smatraju da se u ovome trenutku trebamo usredotočiti na proučavanje interakcije čovjeka i tehnike, odnosno umjetne inteligencije kako bi se proučile naše manifestacije ljudskosti - ono po čemu se prepoznajemo kao ljudi.