Jedan od brojnih programa prigodom obilježavanja blagdana Rokova i Dana grada Virovitice bio je predstavljanje zbirke priča Dražena Bunjevca "Virov'tička Verđinija". Taj kulturni događaj u Gradskoj knjižnici i čitaonici Virovitica moderirala je viša knjižničarka Mirjana Kotromanović, zbirku je predstavila recenzentica i lektorica Zorica Varga, o svome radu govorio je autor Bunjevac, a zahvalu za njegove kroničarske zapise i doprinos njegovanju kulturnog i mikeškog jezičnog identiteta izrekao mu je ravnatelj Knjižnice Robert Fritz.

Trideset priča

Knjiga "Virov'tička Verđinija" sastoji se od trideset priča različite tematike, koje je recenzentica Varga jednim imenom nazvala "spomenar odrastanju", najljepšem i najtežem dijelu čovjekova života, jer je to i vrijeme traženja sebe.

“Autor ih je gradio na sjećanjima svojim, nekog poznanika ili prijatelja, a mnoge su dio i svih nas. U njima žive uspomene na drage ljude, događaje Mikešlanda i šire, uokvirene u virovitičke granice i mjesta prepoznatljiva svakom Virovitičaninu, a i nama, koji češće navraćamo u vaš grad. Ukoričene u ovoj knjizi nadživjet će naša sjećanja i postati povijest zavičaja, čovjekova svakidašnjica zabilježena perom promatrača, često i glavnih aktera podneblja u kojem su nastali i stasali njezini junaci koji se polako gube, što je opće poznata činjenica – svi smo prepušteni neumitnom hodu vremena", rekla je Varga.

U pričama, najvećim dijelom dokumentarno-autobiografske naravi, nije bilo moguće zanemariti društveno-političke događaje u bivšoj državi, pa neke od njih spominju nadnevke, povijesne osobe i događaje koji su bili neizostavni dio života u određenom razdoblju: Štafeta mladosti, Dan žena, Ništa nas ne smije iznenaditi (NNI), sudjelovanje u radnim akcijama, služenje vojnog roka i nalaženje mnogih razloga i isprika kako ga mimoići ili bar za neko vrijeme odgoditi.

Knjiga Virov'tička Verđinija

“Ispričane s prizvukom humora, dobile su ove mikeške priče ruho zabavnog, lako čitljivog štiva. Likovi su iz različitih društvenih miljea. Susrećemo ih na radnom mjestu, na ulici, na utakmicama, teškim radnim zadatcima, ali i na mjestima opuštanja, u gostionicama, na sportskim terenima, kupalištu, u kinu ili u školi... Ponekad smo svjesni vrijednosti pojedinaca iz svoga okruženja tek kad nam nestanu iz vidokruga. Gledajući iz perspektive već formiranih osoba, autor potvrđuje životno pravilo da je mladost snaga pokretačica, a zrela dob iskustvo koje usmjerava i uči. Osjećaj da ništa nije trajno nego prolazno budi sjetu", podsjetila je recenzentica Varga i uputila na ulomak priče u kojem autor kaže: "... ali dok nam je to iz mladenačke, osorne i potcjenjivačke perspektive došlo u glavu, doktora Bruknera, njegovih malih rituala i dugotrajnih rasplivavanja, više nije bilo na bazenu. A s njim je otišao i onaj dio mene otrgnuvši mi iz njedara žive uspomene na ljude i život u to socijalističko vrijeme kada smo odrastali u našem bazenu učeći plivati i živjeti na neki romantičniji, druželjubiviji i, svakako, zafrkantskiji način..."

Iz priča o virovitičkom djetinjstvu Dražena Bunjevca Zorica Varga je zaključila da je "stazom svoga odrastanja išao širom otvorenih očiju upijajući zbivanja oko sebe i u sebi. Sve što je vrijedno sjećanja, zabilježeno je i sačuvano," a sam je rekao, ako je nešto zaboravljeno, "mora da je bilo beznačajno jer nisam ništa zapamtio ili se, kao i u životu, pamti samo ono što se dogodilo prvi put, ako je vrijedno sjećanja".

Pregršt boja

Na kraju iscrpnog predstavljanja Varga je zaključila da knjiga zaljubljenika u svoju Viroviticu i svoj Mikešland nije crno-bijela fotografija, jer pršti s pregršt životnih boja i nijansi.

“Draženove priče čuvat će od zaborava njegov Mikešland. U njima je izražena ljubav prema svome gradu, koji je i puškom branio kada je trebalo, a danas ga perom brani čuvajući njegovu baštinu od zaborava. Čuvajući zavičajni govor svoga Mikešlanda Dražen se svrstao među čuvare trajnih identitetskih vrijednosti svega što njemu pripada – njegovih stanovnika, ulica i običaja, davši dragocjeni doprinos zavičajnoj baštini", zaključila je.

I sam autor skromno je rekao da je želio ispričati priču o svome djetinjstvu, svome gradu i ljudima, da se ništa ne zaboravi. Zato je gotovo deset godina istraživao kako bi pojedine događaje prikazao vjerno, kako su se doista i dogodili. Na zadovoljstvo svojih sugrađana, otkrio je da je “Virov’tička Verđinija” prvi dio njegove trilogije o životu u njihovu gradu.