Godine 2003., kad je Grad Slatina odlučio Zavičajnom muzeju Slatina ustupiti dio zgrade starog kotara, odnosno stare škole, Hrvatsko muzeološko društvo prihvatilo je muzeološki koncept stalnog postava koji je predočila tadašnja ravnateljica muzeja Dragica Šuvak, a recenziju su potpisali dr. sc. Žarka Vujić i dr. sc. Zoran Grijak.

Glavna premisa postava bila je predočiti materijalnu i nematerijalnu kulturnu baštinu slatinskoga kraja, a kao osnovni element strukture stalnog postava izabrana je školska svjedodžba Hilde Mundweil iz 1915., tada učenice prvog razreda Opće pučke škole u Slatini, izdane u zgradi u kojoj je danas smješten muzej. Tematski je stalni postav podijeljen po školskim predmetima koji su navedeni u toj svjedodžbi.

Na kraju sljedeće školske godine, 23. lipnja 1916., učiteljica Jelka Virag nagradila je Gustina Pospišila, svog učenika 2. razreda za uzorno učenje i vladanje knjigom "Djetinska ljubav" njemačkoga dječjeg pisca Franza Hoffmana. Možemo zaključiti da su Hilda i Gustin bili vršnjaci, da su zajedno pohađali prvi razred i dobro se poznavali. Hilda je nakon prvog razreda otišla sa svojom obitelji iz Slatine u Našice, a nije poznato kamo je poslije otišao Gustin sa svojima. Hildina priča ispričana je u Slatini kroz njezinu svjedodžbu prvog razreda, a Gustinova kroz knjigu koju je dobio od svoje razrednice. Gustin je prilikom selidbe zasigurno ponio i tu knjigu, u kojoj je ostao upisan kao njezin prvi vlasnik. U posveti razrednice napisano je njegovo ime, Gustin, pa mu je to zasigurno pravo ime, a na dva mjesta u knjizi potpisao se kao Justin, pa su ga vjerojatno tako zvali njegovi najbliži.

Iz brojnih rukom unesenih zapisa u knjizi može se vidjeti kako je mijenjala vlasnike i putovala. U jednoj poruci stoji da "Poštovana Gospojica anica unković poklanja knjigu Blagorodnoj Gospojici ankica ujanović, od ospodina isto upanić ndrija". Vidljivo je da kod imena i nekih riječi nedostaje prvo slovo, pa se nameće zaključak da su ta slova zbog nekog razloga namjerno izostavljena, ili možda napisana nekom lakohlapljivom tekućinom, pa su tijekom godina postala nevidljiva. U nastavku su napisane riječi Erceg Novi, Boka Kotorska, Dalmacija. Taj natpis govori kako je knjiga iz Slatine pod nerazjašnjenim okolnostima završila u Boki kotorskoj. Ispod teksta posvete jedan od sljedećih vlasnika knjige napisao je zanimljivu rečenicu: "Tkoće ove 2 (Antrese) znati iz Tumačiti Točno Dobije 100 kruna u Srebru". Iako nije naveden nadnevak, ipak nam ime monete (kruna) svjedoči da je riječ o vremenu Austro-Ugarske Monarhije, u čijem je sastavu bila i Boka kotorska sve do 1918. godine. To znači da je knjiga u razdoblju od dvije godine iz Slatine došla u Boku kotorsku. Koliko se ona zadržala u današnjoj Crnoj Gori, nije nam poznato, ali uz taj upis u Crnoj Gori upisao se i Milo Grušković, pokraj čijeg imena stoji "iz Crne Gore". Knjiga ubrzo nastavlja svoj put i nalazi se u rukama Danijela Jurkovića, koji ju poklanja Danijelu Busiji. Ono što nam je poznato, rukom je upisan podatak da je Danijel Busija pročitao knjigu 13. rujna 1924., pa možemo pretpostaviti da je knjiga došla u njegove ruke iste godine ili godinu dana prije. Ime Danijela Busije napisano je na nekoliko mjesta u knjizi, a pokraj imena najčešće je upisano mjesto Vinkovci. Nije poznato kako je knjiga iz Crne Gore završila u Vinkovcima, a odgovor možemo tražiti u još nekoliko nečitljivih potpisa i potpisa Jule Savković, koja je uz ime napisala i "Rodom iz Bosne". Vrlo je moguće da je netko od njih knjigu prenio u Vinkovce.

Već sljedeće, 1925. godine knjiga prelazi u ruke Nikole Butkovića, a uz njega je čitaju i Stjepan i Milan Butković. Njihovi rodbinski odnosi nisu nam poznati, ali je moguće da su braća ili bratići koji su međusobno dijelili knjigu. Iz obitelji Butković knjiga prelazi u ruke Steve Finića iz Vinkovaca, a potom Ankice Finić, također iz Vinkovaca, možda brata i sestre. U knjizi je upisano još nekoliko imena osoba (Nada Mikić), o kojima nemamo podataka kada i gdje su živjeli ili bili u doticaju s knjigom. Ukupno je u knjizi pronađeno 26 potpisa, od kojih su neki vrlo čitljivi, a neke nije moguće odgonetnuti. Na posljednjoj stranici nalazi se zapis s datumom napisan zelenom tintom: "Vrlo poučna knjiga, Pročitao dne 27 XII 1943" i nečitljiv potpis.

- Knjiga je u prvih 30 godina prešla preko ruku brojnih čitatelja i metaforično spojila je dva svjetska događaja: poklonjena je u vrijeme I. svjetskog rata, a posljednji je put potpisana u vrijeme II. svjetskog rata. Pod nepoznatim okolnostima knjiga je završila u privatnoj biblioteci Marije Dugački iz Osijeka, najvjerojatnije odmah nakon II. svjetskog rata. Gospođa Marija rođena je 1919. i preminula 2019. u stotoj godini. Knjiga je više od 50 godina bila u njezinu vlasništvu, a nakon njezine smrti njezin unuk knjigu poslao Zavičajnom muzeju Slatina. Tako je 105 godina nakon što je otišla iz Slatine knjiga vraćena na svoje mjesto, u Slatinu, u zgradu muzeja, u kojoj je nekada bila Opća pučka škola, i možda se nalazimo upravo u istoj učionici u kojoj je razrednica Jelka Virag malom Gustinu poklonila tu knjigu - rekao je kustos Srđan Đuričić.

Tako je kustos Zavičajnog muzeja Slatina predstavio javnosti treću tajnu ovogodišnjeg ciklusa "Muzejske tajne". Protiv smo pisanja kojekakvih primjedaba i imena po knjigama, osobito ako su posuđene, jer se one tako oštećuju i uništavaju. Ali da u knjizi "Djetinska ljubav" nije bilo takvih zabilješki, danas ne bismo znali koji je ta knjiga prevalila put na svom putovanju od Slatine do Slatine, dugom 105 godina.

{embed_infobox_gray}240742{/embed_infobox_gray}