Hrvatska je glagoljica 2014. proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom RH, a od prošle se godine 22. veljače proslavlja kao Dan hrvatske glagoljice. Knjiga akad. Josipa Bratulića o glagoljaškoj duhovnosti, kulturi i humanizmu (treće dopunjeno i prošireno izdanje, 25 godina nakon 2.) predstavlja se u svečanoj dvorani Filozofskog fakulteta u Osijeku, 6. ožujka, u 12 sati.

Na FFOS-u se predstavljanjem Aleje glagoljaša nastavlja slavljenje glagoljice.

- Da, slavljenje glagoljice prigodno se nastavlja jer smo od 21. veljače u Mjesecu hrvatskoga jezika, posvećenoga materinskom jeziku kao jeziku hrvatske pismenosti, kulture i identiteta, a to onda znači i njegovim pismima. Uskoro ćemo, 11. ožujka, ukoračiti i u Dane hrvatskoga jezika kao dijela toga

jezikova slavlja. Svoje mjesto u toj višetjednoj manifestaciji pronašao i Dan hrvatske glagoljice i glagoljaštva, koji je proglasio Hrvatski sabor, a na inicijativu Hrvatskoga instituta za jezik i jezikoslovlje i HAZU-a, Matice hrvatske, Staroslavenskoga instituta, NSK u Zagrebu i Društva prijatelja glagoljice. Za blagdan glagoljice odabran je 22. veljače u spomen izlaska iz tiska prve hrvatske inkunabule (

editio princeps) pisane glagoljicom, Misala po zakonu Rimskoga dvora iz 1483.

Aleja glagoljaša nije samo knjiga.

- Aleja glagoljaša nije samo knjiga jednoga od naših najvećih živućih glagoljaša, rođenjem Istrijana iz Svetog Petra u Šumi, akademika Josipa Bratulića, već je i spomenički kompleks posvećen glagoljašima i glagoljaštvu koji postavljen uz odvojak ceste u dužini od 7 km povezuje središta istarskoga glagoljaštva u srednjem vijeku, gradiće Roč i Hum. Akademik Bratulić uz kipara je Želimira Janeša i osmislio taj spomenički kompleks izrastao kao projekt Čakavskoga sabora čiji je idejni začetnik bio Zvane Črnja. Aleju čini 11 postaja, od toga deset kamenih spomenika. Aleja je spomen-obilježje koje svjedoči o središtima hrvatske srednjovjekovne glagoljske pismenosti i književnosti na području Istre, ucijepljene u tisućgodišnji kontinuitet glagoljaštva/ćirilometodske baštine na hrvatskome tlu, ali upućuje i na slavenske korijene te pismenosti i njezine utemeljitelje – grčke intelektualce Konstantina Ćirila, njegova brata Metoda te njihove učenike.

Neosporni su prinosi akad. Bratulića populariziranju glagoljice.

- Akademik Bratulić je institucija i hodajuća enciklopedija, autor nekoliko desetaka knjiga i brojnih znanstvenih radova iz područja hrvatskoga i slavenskog književnog srednjovjekovlja, hrvatskoga glagolizma, hrvatske dopreporodne književnosti te osobitosti hrvatskoga kulturnog stvaralaštva na istarskome tlu. Međuti, svoja golema znanja akademik Bratulić prenosi drugima jednostavnim jezikom i vrlo sugestivno. Zapravo, pokazuje vlastitim primjerom kako su znanost i umjetnost potekli iz istoga izvora – zavičaja duha, pa onda u skladu s tim i surađuje s umjetnicima različitih profila kako bi omekšao jezik znanosti ili kako bi jeziku umjetnosti pružio znanstvenu potporu. Već sam u prethodnome odgovoru navela kako je uz kipara Želimira Janeša te pjesnika Črnju oblikovao spomenički komplekst u srcu Istre – Aleju glagoljaša, dok je u knjigovnoj

Aleji otvorio prostor pjesničkim tekstovima na temu glagoljice i glagoljaštva Zvane Črnje, Jakše Fiamenga, Vladimira Nazora, Vlade Pernića, Vjera Reiser, Miroslava Sinčića i Anton Šuljića. Surađivao je akademik Bratulić i u brojnim drugim intermedijalnim projektima, poput pjesničke zbirke Slavka Jendrička, u kojoj se osim s pjesnikom Jendričkom udružio s već spomenutim kiparom Janešom, slikarom, likovnim pedagogom i muzealcem Brankom Čačićem, grafičarom Franom Parom. Veliki kulturološki projekti na kojima je radio povezivali su ga i s brojnim drugim umjetnicima: Pisana riječ u Hrvatskoj, Hrvatski narodni preporod, Dva tisućljeća pisane riječi u Istri, Pavlini u Hrvatskoj, Hrvati – kršćanstvo, kultura, umjetnost (Vatikan) i dr.

Vi u svojoj najnovijoj knjizi Nova vita glagolitici 36 puta citirate rad akad. Bratulića. Što je u 3. izdanju Aleje glagoljaša izmijenjeno u odnosu na prethodna?

- Nova vita glagolitici uistinu se na mnogim mjestima obraća Aleji kao inspiraciji i znanstvenoj ovjeri. Knjiga govori o glagoljici iz prerspektive znanstvenih, kulturnih i kreativnih praksi, pa joj je leksikonski tekst Aleje vrlo blizak. No postoji i poseban razlog za velik broj spominjanja imena akademika Bratulića u toj knjizi: jedno poglavlje posvećeno je linvostilističkoj analizi intermedijalne zbirke/projekta Slavka Jendrička pod nazivom Svečanost glagoljice, već spomenutoj u prethodnom odgovoru, objelodanjenoj u biblioteci Slovo – Duh – Misao Centra za kulturu „Vladimir Nazor“ u Sisaku i Muzeja „Sisak“ 1989., a kojoj su urednici akademik Bratulić, Branko Čačić, Želimir Janeš, Slavko Jednričko i Frane Paro. Zbirka je neposredno posvećena Aleji glagoljaša kao spomeniku, a posredno, intertekstualno, hrvatskoj glagoljskoj baštini – „istarskom glagoljaškom krugu“, napose glagoljskome pismu, na što se kao izravna uputnica referira i sam naslov, koji je i ispisan glagoljicom. Osim Jendričkovih pjesničkih tekstova u zbirci su i „likovno plastički znakovi“ koje je oblikovao Želimir Janeš, uvodni tekst Branka Čačića Kako je glagoljica pala s neba, tabla s uputama za pisanje glagoljice (duktus, pravilan nagib pisaće daske i položaj ruke s perom, pravilno šiljenje pera, stupanj pod kojim se ispisuju debeli – vertikalni i tanki – horizontalni potezi, ligature, način pisanja brojeva) autor kojoj je Frane Paro i na koncu citatni signali iz znanstvene (paleokroatističke) literature o glagoljaštvu (Eduard Hercigonja, Srednjovjekovna književnost) i Svetoj Braći (Josip Hamm, Staroslavenska gramatika) koje je odabrao Josip Bratulić. Pjesme iz te zbirke izravno komuniciraju s pojedinim postajama/spomenicima Aleje glagoljaša, ali i s koncepcijom oblikovanja Bratulićeve knjigovne Aleje. Bez tih dviju Aleja nemoguće je razumjeti Jendričkovu intermedijalnu zbirku, a onda i njezino mjesto u (naj)novijoj povijesti glagolizma. Koliko je treće izdanje Aleje drukčije od prethodnih vidi se već iz broja stranica – posljednje je izdanje opsega 288 stranica, dok prethodna broje svega 88! Od starih izdanja ostali su neki temeljni orijentiri, ali ovom knjigom sagrađena je jedna posve nova, stamena zgrada – katedrala duha – u okrilju suvremenoga hrvatskog glagoljaštva.

Promocija je pod replikom Bašćanske ploče. Je li pronašla svoje mjesto i u knjizi?

- Bašćanska ploča kao spomenik koji stoji u temeljima hrvatske pismovne i književne kulture, i glavni je spomenički reprezentant hrvatskoga glagoljaštva, njegov simbol, pa je nezaobilazna kada se govori o "stoljećima hrvatske glagoljice", kako je podnaslovljeno treće izdanje Aleje. Dakle, Bašćanska ploča dijelom je Glagoljskoga lapidarija, koji predstavlja jednu od postaja u spomeničkom kompleksu Aleja glagoljaša, a smješten je uz crkvicu Gospe od Snijega u istarskom selu Brnobići. Na tom spomen-obilježju - zidu nalik istarskomu suhozidu nalazi se 11 replika starih glagoljskih – epigrafskih – spomenika među kojima počasno mjesto zauzima upravo Bašćanska ploča. Jednako je tako i u knjigovnoj Aleji, gdje se o Bašćanskoj ploči piše na 20-ak stranica: predstavlja se njezin tekst u latiničkoj transliteraciji, kako ga je pročitao povjesničar umjetnosti i glagoljaš Branko Fučić te u prijevodu na suvremeni hrvatski jezik; govori se potom o njezinu jeziku, metrici i poetici, plejadi onih koji su ju tijekom stoljeća i pol pokušavali pročitati te drugim važnim pojedinostima vezanim uz taj "dragi kamen" hrvatske pismenosti i književnosti, kako je Bašćansku ploču nazvao hrvatski jezikoslovac Stjepan Ivšić. n