Mirela Španjol Marković, uspješna konzultantica i poslovna savjetnica, stručnjakinja za retoriku, Slavonka sa zagrebačkom adresom, svoj će prvi roman, Drugi peron, četvrti kolosijek (izdavač: Beletra), predstaviti danas (26. listopada) u 19 sati u Klubu knjižare Nova.

O njezinu će književnom prvijencu govoriti književnica Ivana Šojat, dekanica Akademije za kulturu i umjetnost Helena Sablić Tomić, urednica Sandra Pocrnić Mlakar i novinar Saša Drinić, a knjiga je povod i za ovaj razgovor.

Kako je stručnjakinja za retoriku završila u pisanoj riječi? Iza vas je, doduše, već jedna uknjižena uspješnica, Moć uvjeravanja, no riječ je o priručniku iz retorike, a Drugi peron, četvrti kolosijek vaš je prvi roman. S obzirom na to da dugo pišete blog i glumite u studiju Kubus, čini mi se da vas pokreće snažna stvaralačka energija koju ne možete (i ne želite) zatomiti?

- Da, činjenica je da sam ovaj roman počela pisati jako davno. Čekao je više od 20 godina na objavu. Počela sam ga pisati u jednoj fazi kada sam preispitivala svoj život očekujući prvo dijete, i kad je prošlost koju sam ponekad htjela zaboraviti ponovo izronila u sjećanjima na djetinjstvo i mladenaštvo. Poriv je, dakle, bio više terapeutski nego umjetnički. Započela sam ga pisati kao autobiografsku priču, koja je kasnije dobila puno fiktivnih elemenata. Kasnije je došao taj kreativni dio. Zaigrala sam se pisanjem, umjetnosti riječi, metaforama koje su izvirale, likovima koje sam kreativno oblikovala tako da više i ne sliče na one stvarne. U međuvremenu sam taj roman zametnula, zaboravljala, pa bih ga pronašla, dodala nešto, izbrisala cijela poglavlja i onda ponovno stavljala na čekanje. Bila je to neka moja dugogodišnja igra, i konačno je ove godine bilo pravo vrijeme za njegovu objavu. Umjetnost je u međuvremenu postala dio mog života, volim se kreativno izražavati, i to je uvijek vezano uz riječ.

Svoj ste književni prvijenac podnaslovili sljedećim riječima: "Roman o ljubavi koja je u jednoj obitelji spojila nespojive ljude kako bi pokazala koliko snažna i razorna može biti". Koliko je on autobiografski, i jeste li se, pišući ga, obračunali sa sobom?

- To je roman o ljubavi, oprostu, prihvaćanju, odlascima i povratcima u najvažniji dio našeg života – djetinjstvo i mladenaštvo. Prvi je dio romana više autobiografski jer sam ga počela pisati s tom namjerom, kasnije je sve više fikcija. Njegova je "selfhelp" vrijednost u tome što je meni pomogao da se, pišući ga, suočim s nekim traumama, a pomoć je, vidim prema reakcijama, i onim čitateljima koji su živjeli u rastrojenim obiteljima, ili su se borili s disfunkcionalnim obiteljima i državama.

U svojem se romanu bavite mnogim, kako se to kaže, teškim temama: ljubavlju, raspadom obitelji, nagovještajima rasapa zemlje u kojoj ste odrastali, brakovima (pa i miješanim), obiteljskim nasiljem i alkoholizmom, formativnim godinama u Slavoniji, velikim očekivanjima i jednako velikim razočaranjima... Taj vaš vlak kao da (vas) vozi na relaciji distopija – utopija – zbilja?

- Taj je moj vlak vozio kroz jednu veliku, multietničku državu koje više nema i nudio nam svaki dan na 20-minutnom putovanju upoznavanje raznih ljudi, plovili smo njime kroz isječke raznih života, određivao je sudbine, razdvajao i spajao ljude i nacije, i sve nas na kraju odvozio tamo kamo smo bježali. Vlak je bijeg, ali i povratak. Povratak ne nudi utjehu, ali nudi uvid u to da od prošlosti ne možemo i ne trebamo pobjeći, nego oprostiti i krenuti dalje, svojom putanjom, sa zahvalnošću i mirom.

Drugi peron, četvrti kolosijek roman je o 80-im godinama 20. stoljeća. Imaju li rođeni u 60-ima pravo na nostalgiju za 80-ima, vremenom svojeg djetinjstva i mladosti, a da se ona odmah ne proglašava jugonostalgijom?

- Književni ga je kritičar Denis Derk opisao kao "roman o generaciji koja je stasala u posljednjoj bezbrižnoj fazi Titove Jugoslavije, kada kosturi još nisu izišli iz ormara, ali su se mogli nazreti skriveni između obiteljskih zidova." Kad sam pisala roman, nisam bila ni svjesna toga da će to biti jedno od rijetkih djela koje tematizira osamdesete, izgubljenu generaciju koja se bori s vlastitom krizom identiteta. Da, imamo pravo na tu nostalgiju, ne za državom, nego pravo da govorimo o tom vremenu u kojem smo odrastali, voljeli, davali prve poljupce, gradili se kao ljudi, stvarali vrijednosni kontekst koji više ne postoji. Imamo pravo na svoju prošlost! n