Tita Emanuela Medvešeka gledamo kao Petra Kišu u seriji “Slučajna obitelj”. Uz Rominu Tonković i Filipa Juričića mladi glumac čini udarni trozubac dramske serije. Tit Emanuel nastavlja nizati glumačke vještine iz dinastije Medvešek, a o njegovoj ulozi Petra Kiše, o tome kako se snašao na setu serije i ostalim pojedinostima, razgovaramo na stranicama TV priloga. “Slučajnu obitelj” od ponedjeljka do četvrtka možete gledati na Novoj TV, a dan prije na platformi Nova play.

Tite, gledamo vas kao Petra Kišu u “Slučajnoj obitelji” Nove TV. Kako je došlo do toga da tumačite Petra i kako ste reagirali kada ste dobili poziv?

- Sve je počelo pozivom na audiciju, na kojoj sam zapravo bio dvaput, za dva različita lika. Nakon prvog kruga, gdje sam trebao utjeloviti Lovru, ponovo su me zvali da se okušam i kao Petar. Za audiciju sam morao sam pripremiti dijalog kada se Korina pokušava odvojiti od Petra nakon što ju je spasio od kriminalca Gogija. Nikako nisam mogao objektivno odrediti kako je sama audicija prošla i jesam li uspio čvrsto stati iza, tada mi još misterioznog, lika Petra. Samim time bilo mi je iznenađujuće i uzbudljivo što sam dobio ulogu koja je već upisana, pa tako i određena u nekom smjeru, iako sam predosjećao da u Petru ima prostora da stanem iza njega i u njegovo ime nešto kažem.

NOVA TV

Kako biste opisali lik koji tumačite? Kako bi se Tit i Petar družili u slobodno vrijeme?

- Petar je, rekao bih, mladić koji očajnički pokušava pronaći svoje mjesto pod suncem, ali često pritom sam sebi dodatno zakomplicira život. Ima dobru namjeru, samo što put od te namjere do realizacije kod njega zna biti dosta nepredvidiv. Često reagira impulzivno, donosi odluke prije nego što ih dobro promisli i onda se pokušava izvući iz situacija koje je sam stvorio. Ali mislim da je upravo u tome njegova simpatičnost. Sličnosti svakako postoje. Mislim da smo svi u nekom razdoblju života imali potrebu dokazivati se, pronaći svoje mjesto i osjećati da negdje pripadamo. S druge strane, s godinama sam se ipak naučio malo duže zastati prije nego što donesem neku odluku, a Petar često prvo skoči, a tek onda traži granu za koju bi se uhvatio. Što se tiče našeg druženja, mislim da bi bilo vrlo zabavno, ali nisam siguran koliko bih dugo izdržao njegov tempo. Vjerojatno bismo otišli na čaj u šumu koji bi se pretvorio u trosatno rješavanje nekog njegova problema, za koji ne bi poslušao moj savjet. Ali vjerujem da bismo se dobro nasmijali.

Kako se slažete s Rominom Tonković i Filipom Juričićem?

- Stvarno imam sreću što sam se našao u vrlo brižnom i pažljivom kolektivu. Mislim da je to izuzetno važno, pogotovo kada radite na projektu ovakvog opsega, gdje provodite jako puno vremena zajedno i gdje se sve odvija dosta intenzivnim tempom. S Rominom i Filipom vrlo je ugodno raditi. Oboje ima puno iskustva, ali ono što mi je možda još važnije jest njihova otvorenost i spremnost na zajedničku igru. Nema osjećaja da se nešto mora odraditi na samo jedan način, nego postoji prostor da se međusobno slušamo, reagiramo i iznenadimo jedni druge. S Filipom mi je posebno zanimljivo graditi taj neobičan odnos Petra i Vite, koji spletom okolnosti postaju lažni otac i sin. To je već samo po sebi dosta komična situacija, a kada imate partnera koji je spreman prihvatiti neku vašu ideju i nadgraditi je, onda cijeli proces postaje još zabavniji. Mislim da je najveća vrijednost takvog kolektiva upravo osjećaj sigurnosti. Kada znaš da te ljudi oko tebe podržavaju, onda si puno slobodniji pogriješiti, pokušati nešto novo i, na kraju krajeva, igrati se. A bez igre je teško baviti se glumom.

Što vas je privuklo glumi kao profesiji kojom ćete se baviti?

- Osim samog odrastanja u kazališnim ustanovama, pa tako i obitelji, vjerujem da me je glumi najviše privukla igra vlastite transformacije, unutar karaktera, kao i odijevanja. Prilika da postanem netko drugi učinila me hrabrijim i poticala me da budem kreativniji u svojim reakcijama prema okolini. Rekao bih da sam već od malih nogu predosjećao taj poziv u sebi, ali on je imao neke ozbiljnije prepreke ispred mene jer je ta moja igra u jednom trenutku morala postati zanat, u koji se teško ulazi bez ozbiljne predanosti. Tom posvećenom disciplinom ponajviše me je naučila Akademija, koju sam, moram priznati, pohađao s određenim pritiskom s obzirom na moje prezime.

NOVA TV

Što vam i koliko znači što dolazite iz glumačke, takoreći, dinastije?

- Vjerujem da mi je moje prezime u svijetu glume dalo puno prednosti i otvorilo mnoga vrata za projekte koje sam imao veliku sreću raditi. Također vjerujem da bih možda mogao imati slične prilike bez vlastitog truda i ulaganja, ali zasigurno ne i istu strastvenu potrebu za scenom i ljubav prema pozivu koji mi gluma daje. Kroz studiranje susreo sam se s mnogo predrasuda o nepotizmu i kopiranju roditeljskog smjera, ali, srećom, to mi je dalo još samo jači vjetar u leđa da dokažem sebi da je to nešto zbog čega postojim. Danas sam ponosan reći tko je kročio tim pozornicama prije mene jer bez njih možda i ne bih tako lako stajao na tim istim pozornicama.

Koja vam je najdraža, a koja najteža sastavnica posla kojim se bavite?

- Trenutačno još uvijek nisam potpunoi siguran kako naplatiti svoj rad, pa me taj produkcijski aspekt poznavanja svoje cijene još uvijek muči i borim se ohrabriti svoj profesionalni integritet. Ali vjerujem da je to pitanje vremena i iskustva, koje sa sobom nosi određeno samopouzdanje u životu... A već to neko skupljeno iskustvo uči me koliko zna biti izazovno surađivati s ljudima s kojima se možda nisi nadao pronaći dijaloškog partnera ili određenog vođu. Ipak, shvaćam da nije bitno tražiti opravdanja u takvim okolnostima, već zanemariti određeni nesklad i napraviti svoj posao što je bolje moguće. Uz sve te profesionalne prepreke i zastrašujuće izazove, sa svakim se danom sve više zaljubljujem u tu profesiju jer vidim koliko sazrijevam ne samo kao umjetnik nego i kao čovjek.

Tko vam je tijekom karijere dao najbolji savjet? Kako je on glasio?

- Netko koga se rado sjetim iz svojih studentskih dana bio je Joško Ševo, iako sam u početku bio zastrašen u pristupu velikoj personi kakva jest, uspio sam iščitati iz njegovih domišljatih izreka nešto što me i dandanas vodi. Njegova česta uputa bila bi “U temperaturi.”, pa bi dodao “Ja nikad ne izlazim na scenu bez 37,2.”, što me podsjeća koliko je važno biti spremna tijela i uma, takoreći, “u dobroj formi”, za bilo kakav izvedbeni zadatak. Slično motivirajući komentar sjeti me na Boban, koja bi rekla: “Dušo, ti se raspadaš”, što upućuje na to da, što god tebe privatno mučilo toga dana, važno je ostati profesionalan i ostaviti tu muku prije izlaska na pozornicu.

Tko su vam omiljena TV lica?

- Kao rijetko, ali omiljeno TV lice, koje sam zapamtio iz mladosti, svakako bih spomenuo Angela Palaševa iz serije “Zakon”, ali i urnebesnu, nezaboravnu glumačku postavu serija “Naša mala klinika” i “Bitange i princeze”.