Socijalna drama đakovačkog redatelja progovara o beskućništvu, migrantskim sudbinama i djeci koja nestaju na migrantskim rutama. Film je sniman u Đakovu, Osijeku i Zagrebu, a njegov autor nada se festivalskom životu i publici koju će potaknuti na razmišljanje o ljudima koje društvo često ne primjećuje.

Beskućnik koji noć provodi u prostoru bez vrata, sa željeznom šipkom i nožem uza sebe, strahujući da bi mu u svakom trenutku netko mogao ući, jedna je od slika koja je potaknula đakovačkog redatelja Marija Šulinu na stvaranje filma "Nevidljivi". Socijalna drama koja spaja sudbinu beskućnika i migrantice s djetetom premijerno je prikazana u osječkom kinu Urania, gdje su brojni gledatelji ispunili dvoranu te redatelja i glumačku ekipu dočekali pljeskom.

Snažne emocije

Jednako srdačno, a zapravo i puno snažnije, publika ih je ispratila nakon projekcije, dugotrajnim pljeskom koji je odražavao snažne emocije i dojmove nakon filma. Teška i emotivna priča o ljudima s margina društva ostavila je gledatelje vidljivo ganutima, a premijera je još jednom pokazala koliko je važno govoriti o sudbinama onih koje često ne primjećujemo.

Film počinje i završava zastrašujućim brojkama. Na početku su to podatci o broju beskućnika u Europi, a na kraju informacije o djeci koja svake godine nestaju na europskom kontinentu, među kojima su i djeca migranata. Između tih brojki odvija se teška i emotivna priča o ljudima čije se životne okolnosti često svode na statistiku, a njihove osobne tragedije ostaju izvan pogleda javnosti.

Ideja za film nastala je nakon što je Šulina čitao memoare zagrebačkog beskućnika. Iako su ga potresla iskustva opisana u njima, presudnim se pokazalo razumijevanje svakodnevnih problema s kojima se beskućnici suočavaju, a koji su ljudima s domom često nezamislivi.

– Tema se zapravo pokrenula kad sam čitao memoare jednog zagrebačkog beskućnika. Bili su strašni, ali me nisu toliko u startu pokrenuli za film koliko trenutak kada sam ušao dublje u tu tematiku i kada je on počeo pričati o stvarnim problemima koji su njima potpuno nerješivi, a nama izgledaju banalno. Tipičan je primjer da on nema vrata na sobi. Mi svi, kada idemo u svoj stan ili kuću, zaključamo vrata i idemo spavati. A činjenica je da on svaku noć ide spavati sa željeznom šipkom i nožem, bez vrata. U svakom trenutku netko mu može ući – ističe Šulina.

U okruženju u kojem beskućnici žive, dodaje, nalaze se i kriminalci i ljudi koji ih mogu ugroziti, premda ondje ima i onih koji su zbog životnih okolnosti završili na ulici. Upravo ga je spoznaja o takvoj svakodnevici potaknula da dublje istraži problematiku beskućništva.

– Ta činjenica da on živi bez vrata zapravo me potpuno zgrozila. Tu kreće sve. Onda sam još dublje počeo istraživati koji su to veliki problemi. I kroz neku svoju viziju spojio sam tu priču s migranticom, što je vrlo aktualno danas. Spojio sam njihove životne priče u jednu dramu, unutar jednog filma – kaže redatelj.

Šulina priznaje da ga je na stvaranje filma potaknulo i osobno iskustvo iz njegova obiteljskog okruženja, no o detaljima nije želio govoriti.

Središnja poruka filma, ističe redatelj, jest potreba da se osvijesti položaj ljudi koji su u društvu gotovo nevidljivi te da oni koji mogu nešto promijeniti doista i djeluju.

– Ključna je poruka da oni koji mogu djelovati pomaknu te stvari. Ti ljudi imaju udrugu u Zagrebu, koja se čak zove Nevidljivi. Nažalost, oni su u našem svijetu nevidljivi. Nalaze se negdje sa strane i svaka im je pomoć zapravo dobrodošla. Htio bih da film koliko-toliko osvijesti i nas – poručuje Šulina.

Osim teme beskućništva film otvara i pitanje nestale djece, osobito na migrantskim rutama.

– Htio bih da film upozori i na drugi problem koji je isto zastrašujući, a to je da velik broj djece godišnje nestane, pogotovo na migrantskim rutama. To su stvari o kojima ovaj film govori – ističe redatelj.

Iako je otpočetka znao kakvu priču želi ispričati, priznaje da ga je film emotivno pogodio i tijekom prvog, probnog prikazivanja.

– Znam što radim. Gledam ga kako nastaje, kako se stvara iz ničega i polako postaje film. I meni je bio vrlo emotivan. Samo što ja znam što me čeka. Kada sam ga prvi put gledao, na probnom prikazivanju u kinu, čak je i mene pogodio. U kinu je to sasvim drugi osjećaj i baš me zanimaju reakcije ljudi – kaže Šulina.

Glavnu ulogu, zagrebačkog beskućnika Mije, tumači glumac iz Vinkovaca Ivan Simon, inače član ansambla zagrebačkog kazališta Gavella. Za lik se pripremao gledajući snimke o beskućništvu i promatrajući beskućnike na ulici, nastojeći razumjeti njihovu svakodnevicu i iskustva.

Za njega je najvažnije da publika kroz film preispita vlastite probleme i shvati kako postoje ljudi koji se suočavaju s mnogo težim životnim okolnostima.

– Najviše bih volio da poruka dođe u smislu da stvari uzimamo zdravo za gotovo. Postoje ljudi koji se bore s puno težim stvarima nego što su neki problemi za koje mislimo da ih mi imamo. Volio bih da to bude glavna poruka koja će doprijeti do ljudi – kaže Simon.

Posebno naglašava da beskućništvo nije uvijek posljedica ovisnosti ili osobnog izbora, kako se često pretpostavlja.

– Nije svaki beskućnik beskućnik zato što je kockar ili alkoholičar. Ljudima se događaju puno tragičnije stvari i nekad oni nisu krivi. Taj čovjek možda je beskućnik jer je uzeo kredit koji nije mogao otplatiti, jer je bio jamac nekome, vjerovao nekome i ostao bez svega zbog te osobe – objašnjava glumac.

Njegov lik nije alkoholičar ni ovisnik, nego čovjek koji je zbog vlastite naivnosti ostao bez doma.

– To nisu nekakvi prljavi alkoholičari, nego ljudi koji iza sebe imaju i ljude koji su ih voljeli, svoje uspomene i doživljaje. To su živi ljudi! Ako ništa drugo, bar ih ne treba vrijeđati, nego ih bar primijetiti, pozdraviti, dati im neki osmijeh. To će možda biti dovoljno – poručuje Simon.

Upravo ga je želja da ispriča priču o ljudima koji nemaju sreće u životu privukla projektu.

Važan dio priče nose i Antonija Mrkonjić, koja tumači migranticu, te Rita Čabraja u ulozi njezine kćeri. Obje su dio slavonske glumačke postave filma, a Mrkonjić je članica dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta u Osijeku.

Za Antoniju Mrkonjić uloga je bila posebno zahtjevna jer je, kako sama ističe, trebalo pokušati dočarati život ljudi čije iskustvo ne može potpuno razumjeti iz vlastite perspektive. Upravo je zato, uz redateljeve upute, posegnula i za vlastitim istraživanjem kako bi što vjerodostojnije pristupila liku žene koja je ostala bez doma, države i sigurnosti.

U tri grada

Njezina filmska kći Rita Čabraja najmlađa je članica glumačke postave. Iako joj je snimanje bilo prije svega novo i lijepo iskustvo, Rita već ima filmskog iskustva – "Nevidljivi" je jedan od dugometražnih filmova u kojima je ostvarila veću ulogu.

Rita je svoju ulogu opisala jednostavno kao - kći migrantice i "srednje glavni lik", a posebno joj je, kako je rekla, bilo drago upoznati nove ljude i raditi s redateljem i glumačkom ekipom.

Za Mrkonjić je, međutim, upravo kroz tu dječju perspektivu dodatno naglašena težina priče: dijete koje zajedno s majkom prolazi neizvjesnost migrantskog puta postaje jedno od lica onih o kojima film govori – ljudi koje društvo prečesto promatra kroz brojke i statistiku, umjesto kao pojedince s njihovim životima i sudbinama.

Mrkonjić ističe i kako joj je najveći izazov bio pokušati razumjeti iskustvo ljudi koji su prisiljeni napustiti vlastiti dom i državu te se naći u okolnostima koje su glumcima iz privilegiranijeg okruženja teško pojmljive.

– Mi smo tu, reći ću tako, bijelci koji živimo u Hrvatskoj, vrlo privilegirani i sada moramo glumiti neke ljude s kojima se susrećemo na vijestima, a možda i uživo. Odglumili smo nešto kako se nama čini da to izgleda. Ne možemo biti sigurni kako ti ljudi žive i kako je to kada nemaš svoje mjesto, svoju državu, svoju kuću – kaže Mrkonjić.

U pripremi za ulogu pomogla su joj istraživanja i suradnja s redateljem, a nada se da će film potaknuti gledatelje da preispitaju vlastiti položaj i odnos prema ljudima koji su ostali bez doma.

– Mislim kako je važno da se ljudi zamisle malo nad svojim privilegijem i nad time kako mi živimo. Uvijek tražimo više, uvijek bismo nešto više, a važno je osvijestiti da imamo puno dok neki nemaju ništa. Ti ljudi koji su na marginama isto zaslužuju priliku za život i zaslužuju da ih se vidi i da im se pomogne kako se može, bez obzira na to što su druge boje kože, druge nacionalnosti, vjere i tako dalje – ističe glumica.

Njezina filmska kći Rita Čabraja, kojoj je ovo iskustvo donijelo upoznavanje s novim ljudima i glumcima, snimanje pamti kao vrlo ugodno.

– Bilo mi je super. Svi su bili jako dragi prema meni, redatelj je bio jako drag prema svima. Svi su bili jako dobri prema nama i lijepo sam se zabavila – kaže Čabraja.

Iako je radnja filma smještena u Zagreb, "Nevidljivi" su snimani na više lokacija u Slavoniji i u glavnom gradu. Đakovo i Osijek poslužili su kao lokacije za pojedine interijere, ponajprije zbog troškova snimanja.

– Film se snimao u Đakovu, Osijeku i Zagrebu, ali radnja je u Zagrebu. Slavonija nam je zbog troškova bila važna jer nam je Zagreb za neke scene bio preskup, pa smo neke interijere snimali u Đakovu i Osijeku – objašnjava Šulina.

Redatelj se nada da će film pronaći svoje mjesto na festivalima, svjestan kako je riječ o teškoj socijalnoj drami koja ne cilja široku kinopubliku.

– To i jest film za festivale. To je teška socijalna drama. Neće u kinu postići nekakav uspjeh, to mi je jasno. Nije za široke mase. Težak je film. Ljudi danas bježe od takvih tema. Ali ići ću s njim na festivale i koliko god daleko došao, meni će biti super – kaže Šulina.

Film, dodaje, povezuje osobne sudbine s europskim kontekstom, a brojke o beskućništvu na kontinentu trebale bi dodatno osvijestiti razmjere problema.

– Bavim se brojkama beskućnika u Europi i očekujem da će film doći do svojih gledatelja na festivalima – zaključuje redatelj.

Na premijeri je istaknuta i potreba za većom vidljivošću filma u Slavoniji, kao i za snažnijom podrškom domaćoj filmskoj produkciji.