Austrijski film "Rose" imao je premijeru na ovogodišnjem 76. Filmskom festivalu u Berlinu, gdje je glavna glumica filma Sandra Hüller nagrađena Srebrnim medvjedom za najbolju glavnu ulogu. Film je nakon toga nastavio obilaziti festivale, a ovih je dana prikazan i na 32. Sarajevskom filmskom festivalu u programu U fokusu.

Film je režirao i napisao Markus Schleinzer, nakon podrobnog istraživanja o ženama u različitim povijesnim periodima koje su odlučile navući na sebe hlače i u javnosti se prikazivati kao muškarci. Razlozi za to su bili mnogobrojni: mogućnost da dobiju posao, da izbjegnu silovanja, da se ne udaju protiv svoje volje, da bi se mogle školovati, da bi se borile u ratovima ili jednostavno kako bi živjele slobodnije i vodile život na svoj način. No, mnogima to nije uspjelo, a ako bi njihova laž bila otkrivena, sud ih je bez ikakve empatije osudio na smrt. Priča o Rose je priča o svim tim ženama. Radnja filma je smještena u 17. stoljeće, negdje u Njemačkoj, usred nemiuzrokovanih Tridesetogodišnjim ratom. Nakon što se borila u ratu, Rose dolazi u odori vojnika u mirno selo s dokumentom o nasljedstvu zemljišta i koliko god su seljani vrlo sumnjičavi u početku, oni polako prihvaćaju došljaka koji se pokazao kao marljiv radnik i pobožan čovjek. Rose je vrlo intrigantan i kompleksan lik, a film sam po sebi preispituje moral i društvena pravila. Ona nema moralnih problema da postigne svoje ciljeve. Laže o svom spolu, o svom identitetu, o pravu na nasljedstvo, pa ju je lako nazvati kriminalkom, no s druge strane, nikome oko sebe ne čini nikakvo zlo i nije ju teško zavoljeti i osjećati simpatije prema njoj.

- Mislim da ne postoji nešto što se može nazvati najbolja glumačka izvedba, ali vjerujem da se svi mi, kao ljudska bića, konstantno razvijamo i napredujemo i u našim poslovnim vještinama i u našem svakodnevnom životu. Pritom, ponekad postoje trenuci kada smo vrlo otvoreni i možemo učiniti bilo što i važno je da tada to prihvatimo i iskoristimo. Mislim da je glavni Spielegrund, riječ koju imamo na njemačkom i koja bi se mogla prevesti kao razlog da se uopće počne raditi na nekom liku, vrlo povezan sa strahom da se bude otkriven ili da se otkrije istina o samome sebi. Možda svi mi u ovom poslu znamo da je na neki način neizbježno da jednog dana svi shvate da ne možemo ništa raditi i da je sve samo velika laž. To je to nešto što se poklapa i s ovom ulogom.

Kakvi su bili vaši prvi dojmovi o priči i glavnom liku nakon što ste pročitali scenarij?

- Od početka me fascinirala poetičnost priče. Nikada prije nisam pročitala filmski scenarij sličan ovome. Priča me toliko opčinila da sam je pročitala u jednom dahu jer sam užasno željela znati kako će sve završiti. Iako se radnja odvija u 17. stoljeću, mislim da ono o čemu film govori ima mnogo poveznica s nama danas jer mislim da je sveopća potreba svakog ljudskog bića da nađe svoje mjesto u svijetu gdje osjeća pripadnost. Možda zvuči otrcano, no smatram da bi svatko trebao imati takvo mjesto gdje bi imao mir i osjećao se sigurno. Mi smo, radeći na ovom filmu, mnogo razgovarali o slobodi, što me naravno ponukalo da i sama mnogo razmišljam o vlastitoj slobodi i koja joj je cijena. Što radim jer sam na to naučena, a što radim zato jer to zaista želim. Sve to je vrlo bitno pa sam našla mnogo veza s ovim likom. Pritom mi je bilo vrlo zanimljivo istraživati kako je to praviti se biti muškarac i što sve Rose treba učiniti kako bi sve uvjerila da je netko tko ustvari nije. Osim toga, Markusa sam poznavala otprije i već smo dobro surađivali, tako se sve poklopilo.

Na koje teškoće ste naišli pri radu na vašoj transformaciji u muškarca?

- Ne želim da ovo zvuči kao da se žalim, ali naravno da je vrlo teško nositi u sebi tu težinu istine kada se pokušavate praviti da ste netko drugi. To konstantno nastojanje da nešto sakrijete i da budete stalno fokusirani na sve što se događa oko vas, misliti gdje bi mogao biti neprijatelj ili prijetnja, koliko od sebe možete pokazati. Morala sam stalno misliti o svojim pokretima, je li ono što radim vjerodostojno, imam li dovoljno autoriteta, da li dovoljno dugo zadržavam pogled, jesu li mi koraci dovoljno široki dok hodam, jesam li dovoljno daleko kad se pravim da pišam kako to nitko ne bi primijetio, a istovremeno sve je bila samo igra i vrlo zanimljiv eksperiment.

Jeste li se, na neki način, posebno pripremali za ulogu?

- Ne, nisam, ja to nikada ne volim raditi. Markus je od mene jedino zahtijevao da malo treniram mišiće, kako bih imala osjećaj za posao koji je ona obavljala cijeli svoj život i da se naučim tući. Stoga sam naučila različite borilačke vještine i moram priznati da je sama činjenica da ja sada znam kako nekoga udariti vrlo oslobađajući osjećaj. To mi zaista daje mnogo samopouzdanja da znam da ako se nađem u opasnosti, znam što trebam učiniti. Sada dok razmišljam o vašem pitanju, ustvari postoji nešto što sam svjesno radila. Jedno vrijeme sam vrlo pomno promatrala muško ponašanje i mislim da sam pronašla određenu formu njihove samouvjerenosti. Iako, naravno da je to samo moje žensko razmišljanje jer, ustvari, ne mogu ni zamisliti koji je to osjećaj biti muškarac. Također, Markus mi je dao mnogo knjiga i videozapisa o vojnicima koji su se vratili iz ratova i ženama iz tog razdoblja koje su vodile takav život, no ja sam odlučila da nemam potrebe proći kroz sav taj materijal budući da je Markus ionako sve to dobro proučio i ja sam odlučila samo pratiti njegove instrukcije jer sam u njega imala potpuno povjerenje.

Dok gledam film, vidim da sam žena koja pokušava raditi nešto kako bi izgledala kao muškarac, tako da moja transformacija nije perfektna. No, ja nisam ni htjela da bude perfektna. Ja sam željela pokazati unutarnju borbu u kojoj se ona nalazi i kako je teško cijelo vrijeme održavati tu laž. Mnogo mi je pomogla odjeća, ta neka vrsta odijela poput uniforme, umetak među nogama koji je stalno bio prisutan i prevelike cipele, ponekad mi je Markus dao svoje vlastite. I, naravno, make up, mogućnost da se sakrijem iza ožiljka na licu koji mi je na neki način dao prošlost i zbog kojeg mi se iskazivala određena vrsta poštovanja.

U jednoj sceni Rose kaže: "U hlačama ima mnogo više slobode". Jeste li vi ikada bili u situaciji u kojoj ste pomislili da je lakše biti muškarac?

- Ne, ja ni ne mislim da je muškarcima lakše. Mjesto koje im nameće društvo i patrijarhat samo stvara privid da je njima bolje i lakše u životu, ali ja sam vremenom naučila da prihvaćanje i doprinos toj vrsti moći ustvari nije jednostavno, već nešto na čemu se konstantno mora raditi da budete u skladu s onim što se od vas očekuje, a zatim još i nadmašiti sva očekivanja. Meni to izgleda naporno i pretpostavljam da je ponekad vrlo bolno.

Sve vaše uloge su vrlo različite, no uvijek se radi o jakim i neovisnim ženama. Postaje li vam vremenom teže doći do takvih uloga?

- Prvo moram reći da ne znam nijednu ženu za koju mislim da je slaba osoba, tako da nemam problema naći žensku ulogu koja je na taj način bolja od bilo koje druge. Za sada se ne mogu žaliti na broj filmskih scenarija koji primam, no ako se to promijeni, morat ću naći načina da novce zarađujem radeći u kazalištu ili nešto sasvim drugo. Također, ako bih rekla da je teže naći specifične uloge, to bi postalo teže jer vaše razmišljanje i riječi se manifestiraju na događanja u vašem životu, pa ja o tome ne razmišljam na taj način. No, možda o tome možemo razgovarati za nekoliko godina i vidjeti kako stvari stoje onda. Za sada sve funkcionira jako dobro.

A pritom su vam se otvorila i vrata u Hollywood.

- Radi se o tome da ja, ustvari, još nisam nikada radila u Hollywoodu. Film "Projekt Spasitelj" je sniman u Londonu pa je na neki način za mene to bilo kao da sam radila europski film. Holivudski način rada i razmišljanja je drukčiji, ali ja doista uvijek osjećam nelagodu da o tome govorim, pa ni ne želim jer se pritom osjećam kao špijun.