Morat ćemo pričekati dvadeset godina da ponovno pogledamo ove filmove i vidimo koji su od njih izdržali test vremena, izjavio je Cristian Mungiu preuzimajući Zlatnu palmu 79. Cannesa za svoj film Fjord. Slučajno ili ne, rumunjski je filmaš upravo prije (gotovo) dvadeset godina osvojio svoju prvu Zlatnu palmu, za dramu 4 mjeseca, 3 tjedna, 2 dana, koja se bavi ilegalnim pobačajima, ali i govori o strahu i represiji u Ceaușescuovoj Rumunjskoj 1980-ih.

Time se jedan od prvaka rumunjskog novog vala pridružio ekskluzivnom klubu dvostrukih kanskih laureata, među kojima su Francis Ford Coppola, Ken Loach, Emir Kusturica, Ruben Östlund, Shōheij Imamura, Bille August, Michael Haneke i braća Dardenne. Mungiuov trijumf nije veliko iznenađenje, Fjord je bio među glavnim favoritima, ali ni zaslužena pobjeda, jer bolji su dojam ostavili Minotaur Andreja Zvjaginceva i Naše spasenje (Notre salut) Emmanuela Marrea. Iako manipulativan, Fjord je vrlo vješto sklepan film o kulturološkim stereotipovima i sukobu neoliberalno-progresivnih i konzervativno-vjerskih uvjerenja, a njegova moralna kompleksnost, politička dimenzija i emotivna težina obiteljske drame dovoljno su impresionirali žiri da mu dodjeli glavnu nagradu.

Moralni pad

Andrej Zvjagincev, ruski redatelj u francuskom egzilu, morao se zadovoljiti drugom nagradom osvojivši Grand Prix za Minotaura, prema mišljenju mnogih kritičara, kao i potpisnika ovih redaka, najbolji film u konkurenciji. Smješten u neimenovan ruski grad početkom agresije na Ukrajinu 2022. godine, Minotaur je briljantno režiran i autorski sjajno balansiran spoj bračne drame, psihološkog trilera te osude moralnog, društvenog, duhovnog i nacionalnog posrnuća Rusije. Još manje utješnom nagradom, za najbolji scenarij, morao se zadovoljiti francusko-belgijski redatelj Emmanuel Marre za Naše spasenje (Notre salut), koje je također ostavilo bolji dojam od Fjorda. Povijesna drama inspirirana životom redateljeva pradjeda, pisca i inženjera koji je surađivao s fašističkim režimom u Vichyju tijekom njemačke okupacije Francuske, minuciozni je prikaz mehanizma političke poslušnosti i oportunizma kao linije manjeg otpora. Sjajan mali film koji pogledom u hodnike političke administracije bez elemenata klasičnog ratnog spektakla efektno prikazuje moralni pad pojedinca i društva u ratnom vihoru.

Nagrada žirija pripala je filmu Sanjana pustolovina (Das Geträumte Abenteuer) u režiji njemačke redateljice Valeske Grisebach. Riječ je solidnom, ali presporom i predugom spoju trilera i socijalne drame, o arheologinji koja se pomažući starom znancu uvlači u svijet podzemlja i kriminala u pograničnom području između Bugarske, Grčke i Turske.

Neodlučan žiri

Ovogodišnji žiri, kojemu je predsjedao Park Chan-wook, a među devetero članova bili su i Demi Moore, kineska redateljica i oskarovka Chloé Zhao te švedski i holivudski glumački veteran Stellan Skarsgård, čini se da je bio poprilično neodlučan, pa je nagrade dijelio šakom i kapom. Tako su nagradu za režiju podijelila čak tri filmaša: Pawel Pawlikowski za tek solidnu i suhoparnu crno-bijelu dramu Očevina (Fatherland), koja prati Thomas Manna i njegovu kćer na proputoavnju kroz poraženu i podijeljenu Njemačku krajem 1940-ih, te španjolski redateljski dvojac Javier Calvo i Javier Ambrossi, koji potpisuje vrlo uspješnu queer glazbenu melodramu Crna lopta (La Bola Negra) inspiriranu nedovršenom dramom Federica Garcíje Lorce, koja se proteže kroz različita razdoblja.

I glumačke su nagrade dodjeljene ex aequo. Belgijka francuske karijere Virginie Efira i Japanka Tao Okamoto podijelile su nagradu za najbolje ženske uloge za sjajne nastupe u osrednjoj francuskoj drami Iznenada (Soudain) japanskog redatelja Ryusukea Hamaguchija. Najboljim glumcima proglašeni su zbilja izvrsni 19-godišnji Belgijac Emmanuel Macchia i 21-godišnji Francuz Valentin Campagne za zahtjevne uloge u (ne baš uspjeloj) antiratnoj queer drami Kukavica belgijskog redatelja Lukasa Dhonta, smještenoj u rovove Prvog svjetskog rata.