Vedran Pavlek je lociran. I uhićen. I bit će izručen. Možda je već izručen dok ovo čitate. Možda su ga Kazahstanci – jer u Kazahstanu je lociran – poslali tamo gdje mu je mjesto, recimo, u Remetinec. Pa će se njime baviti pravosuđe. Pa će medijski biti u prvom planu njegov laptop i pusti popisi imena onih koji su bili s njim u talu. Ima smisla, uvijek je zanimljivo vidjeti ima li tu koja krupna riba, a s obzirom na to koliko godina su se izvlačili enormni novci, tu mora biti neka krupna riba. Ali, lako za novce, lako za krupne ribe. Najgore je uvijek to što najviše stradaju oni mali. Oni kojih nema na popisu jer nisu bili materijal za popis. Oni koji su mislili da se može na pošteno, na talent, na trud, na odricanje. Ne može. Ovo je još jedna priča o tome kako ne može. Zato je najbolji prilog o šteti koju je učinio Pavlek dao “Labirint”, ona valjda jedina posve angažirana emisija javnog servisa koja je, možda i zbog svoje angažiranosti, bačena na program u nedoba.

Marko Abramović. O njemu priča “Labirint”, o momku kojem je skijanje bilo sve. I njegovim roditeljima, koji su se odricali svega da bi njihov sin živio svoj san. I bio je Marko ne dobar, nego sjajan. I uredno se penjao na postolja u svim dobnim skupinama. I ušao je u reprezentaciju. A onda su mu rekli da dalje ne može, svim rezultatima usprkos. Zašto, kako, ne zna nitko. Točnije, nije znao nitko. Sada, nakon što se otkrilo da se za sve u Savezu uzimala pinka, jasno je da Marko i njegovi roditelji očito nisu bili valjano društvo Pavleku i njegovima. I to im može samo služiti na čast. No jedna je karijera uništena, jedan mladenački san beskrupulozno zgažen. A nije Marko jedini.

Markov otac Siniša dobar dio radnog vijeka radio je u Kazahstanu, u pečalbi, uvelike i zato da bi sinu priuštio sve. Pavlek je pobjegao u Kazahstan, tamo je i uhićen. Život se voli igrati ironijom, ako to već nije neka poetska pravda. Samo, Pavlek je učinio da, kad god na malim ekranima osvane neki sportaš u društvu djelatnika nekog sportskog saveza, gledatelj nema što nego pomisliti na loše. Sustav je loš. Sustav je takav da ubija nadu. Sustav je takav da će nam mladost od sporta bježati a da joj se baš ništa ne da zbog toga prigovoriti. I zato je “Labirint” na temu Pavleka važan. I zato je “Labirint” i važan.

Inače, da ne bi tog kazahstanskog štiha i onih bezumnih lažnih prijetnji bombama, televizijsko vrijeme što je iza nas činilo bi se gotovo idiličnim. Kako neće bit idilično kada će se u Topuskom graditi Pantheon. To je, kažu, veliki podatkovni centar. I najveća investicija na ovim prostorima valjda uopće. I bit će radnih mjesta. I sve će se podignuti iz pepela u ni pet godina. I to je, avaj i kuku, sve što smo na tu temu zapravo mogli čuti na našim TV postajama. A kad je tako, onda je za sumnju. Jest, lijepo je bilo visokim dužnosnicima u Dubrovniku na druženju članova inicijative Tri mora. Lijepi su kadrovi zidina, a mudro uvijek zbori i naš premijer. Samo kad onaj američki šef od energetike krene sladunjavo prijetiti između redaka, prođe čovjeka volja za veseljem zbog čuda u Topuskom. Tu na Balkanu sumnjičavost je genetski zadana. Nekada se čini da je i s pravom tako, makar istina bila da nas često sputava u svemu.

Ali ako u išta televizijsko nije bilo razloga sumnjati, onda je to ljepotica od polufinala nogometne Lige prvaka. PSG kontra Bayerna, prvi dio. Rezultat vaterpolski, 5:4. A prikaz nogometne vještine nestvaran. Ima taj sport smisla samo kad ga ogoliš do srži, kad je jedino važno dati gol više snagom, vještinom, voljom, talentom. A sve je tu prštalo od talenta. Najvažnija sporedna stvar na svijetu zna biti i najtelevizičnija stvar na svijetu. Igrali su PSG i Bayern taman tako da vrate u sjećanje dane od malog baluna, tamo na igralištu iza škole, od jutra do sutra. Poslije se u sve umiješaju kojekakvi Pavlek likovi i sve ode dovraga i bestraga.

Sir David Attenborough slavi 100. rođendan. Legendarni prirodoslovac jedan je od onih za koje bi čovjek rado da mogu živjeti i dvjesto godina. Evo, vele kako bi mladi Britanci da im je on kralj. Koliko je samo dokumentarca taj snimio, koliko puta obišao Zemlju, koliko nam životinjskih vrsta otkrio, koliko nas zabavio dok nas je učio da svijeta itekako ima i dalje našeg nosa. I da smo, najblaže rečeno, ravnopravni svi na kugli zemaljskoj. Čovjek od terena. Čovjek od televizije. Onaj od kojeg su nastali kojekakvi putopisci. Samo, jedan je sir David, David Attenborough.