Neka kolumna krene s poezijom. A pjesma, dio nje, kaže:

“Seget, stameni grade, ljudi u tebi se radom slade.

Ti si mjesto težaka i ribara, gordih seljaka,

kamen i krš te izgradio, hrast uzvisio,

svoje domove kroz vjekove ste branili,

vjerom ste svoja pokoljenja hranili.

Pa da svima kaže, Prapatnica je moje selo najdraže.

Suza niz oko klizi, dok je luka u Ljubitovici nema mjesta krizi.”

Jednostavno bi golema šteta bila ne spomenuti antologijski prilog s recitacijom emitiran u emisiji “More”, u epizodi rađenoj u splitskom centru HRT-a. Pjesma je djelo načelnika općine Seget, koji se Ivo Sorić zove, a u emisiji o moru završio je valjda zato što je Seget uz more. Zbog pjesništva nije, ali uvijek je nježno i srcedrapateljski vidjeti kad se načelnici i gradonačelnici potezom-dva oslikaju da su k’o običan neki svijet. Doduše, i nije baš da je “More” format u kojem bi se trebali plasirati takvi pjesnički dosezi. Da je neprežaljeni Joško Martinović živ, pa da na svoj način opjeva načelnika u kakvoj “Živoj istini”, to bi bilo smisleno, ali kad ti splitska ekipa “Mora” servira recitaciju uz sliku oborita jestiva, to uistinu jest mrvu izvan dobra ukusa. I to bi trebalo završiti u rubrici “da bar nismo gledali”, samo da rubrike takvog naslova ima.

A kako bi zgodno bilo da ima rubrika “da bar nismo gledali”, sjajno bi bilo da ima i ona “da smo bar gledali”. Da smo bar gledali, recimo, kako slovenska skijaška skakačica Nika Prevc prelijeće mali milijun metara i obara svjetski rekord pred svojim navijačima. Da smo bar vidjeli kako to sićušno tijelo leti poput ptice i dolijeće 242,5 metara daleko. Da smo vidjeli kako u zraku rukama kormilari, kako ne diše za leta, kako je u dnu skakaonice čeka razdragana slovenska čeljad. Da smo bar vidjeli lice njezina ozbiljno tronuta oca i da smo vidjeli njezinu gotovo djetinju radost. Otišla je Nika Prevc tamo gdje se malo tko usudi, dokle malo tko uopće može. Može, eventualno, njezin brat, također skakač i rekorder, jer obitelj Prevc je po svemu fenomen. Da smo bar vidjeli sport u njegovoj najljepšoj verziji, onako u izravnom prijenosu i na našim televizijama, a ne da moramo loviti kanal slovenske javne televizije. Ali nismo jer nas, kad o zimskim sportovima pričam, zanima samo skijanje, i to domaće, kad je sezona dakako. Samo, život piše romane, taman da se skijanjem pozabavimo i izvan sezone.

Dojam je, za reć pravo, da je nacija ostalo poprilično u šoku s otkrićem da se muljalo s parama, ozbiljnim novcem, u Skijaškom savezu. Dojam je da je nacija mahom živjela u uvjerenju da je Vedran Pavlek dobar dečko, pa samim tim i ima smisla što smo od njega učinili polubožanstvo bez kojeg skijanja nema. A ono sve drukčije! I tako godinama, jer treba ti godina da 30 milijuna eura otmeš sportašima i strpaš u privatne džepove. Luksuzne vile, estetski zahvati, dizajnirana odjeća, kvaran sustav i još kvarniji ljudi. Taman da ubuduće pod povećalom i sumnjom bude svaka utakmica, svaki izravan prijenos, svaki sportski nazovidjelatnik, pogotovo onaj bez kojeg se ne može. Sve nam je to ostavio u amanet Pavlek, sve osim onih 30 milijuna eura. A moglo se sve televizijsko nastaviti do Uskrsa prigodnim izračunima koliko će Hrvat potrošiti za uskrsnu trpezu, slikama janjećih polovica što vise po mesnicama i jaja što se kotrljaju pokretnim trakama da bi se sutra farbala inflaciji usprkos. Da ne bi skijanja, sve je moglo biti baš kao i obično.

Neobično će zato biti pratiti Svjetsko prvenstvo u nogometu, što nas skoro očekuje. Ta vremenska razlika između nas i SAD-a tražit će buđenja obnoć i posebne visinske pripreme u gledatelja, a bome će štošta ovisiti i o tome kakve smo odnose u obitelji odnjegovali, jer neće svaki sudrug ili sudrugarica naklon biti naspram nespavanja. Sva se to dalo testirati prije koji dan, za malih noćnih prijateljskih utakmica što ih je Hrvatska odigrala s Kolumbijom i Brazilom na američkom tlu. Dobra je vijest da nam vrsta izgleda posve potentno. Vrijedi li to probdjevenih noći, na svakom je da sam odvagne.

Ništa zato neobično bilo nije za još jedne dodjele naše prestižne diskografske nagrade Porin. Vazda je, najčešće je, tako da na toj priredbi fali neke veselije, žešće, duhovitije atmosfere. Split kao domaćin tu ništa promijenio nije. U pameti ostade ponajviše to da je gradonačelnik splitski Šuta ipak zeru bolji prezenter od župana Bobana, kojeg je atmosfera pojela posve. A da je došao načelnik Segeta, pa da recitira, sve bi, svega mu, bilo totalno drukčije.