Mati zna
Majci navijačici ne treba da zna da su suci ionako krivi za sve
Televizijske kuće još uvijek se vole, makar kadikad, pohvaliti gledanošću. Nisu te brojke velike kao nekada dok je televizor uistinu bio prozor u svijet, ali svejedno lijepo zvuči kad se čuje da je milijun ljudi makar na tren gledalo kakav uradak. Vremena su druga, danas štošta donosi prevagu u nesmiljenoj borbi za oglašivače, ali dobra stara navika da se brojkom zakitimo je ostala. I neka statistike svake vrste. Samo, svemu televizijskom vjeran obožavatelj kroz godine je naučio vjerovati i pouzdanijim izvorima.
- Šta ima, majko, šta se radi? – pita sin staru majku.
- Ništa. Živciram se. Gledam ovaj rukomet i suci me iznervirali – žestoko će mati.
- Ih, suci. A opet, baš se nekako čini da nas ne vole – kuri sin atmosferu.
- Je li tako da nas ne vole!?! Neću više to ni gledat’ – ljutito frkne majka.
SAMO koji dan prije ovog dijaloga sipala je drvlje i kamenje vezano uz pristup naših rukometaša utakmici sa Šveđanima, govoreći kako je tako uvijek s nama koji se naglo dignemo u nebesa misleći da smo najbolji, da bismo zatim treskom pali na pod. Nema tih brojki, te gledanosti, tih šerova, a da mogu preciznije od stare majke ilustrirati koliko se prati hod po trnju naših rukometaša. Jer ne prati ona sve od sporta, i ne da se uvući u navijačko ludilo tek tako. No bit će da je zima napolju, i bit će da nema “Divljih pčela” kada je rukomet, taman da se navuče.
SPOMENUTI primjer nije, dakako, univerzalnog karaktera. Svatko ima svoje neke pute što ga vode do razumijevanja aktualne popularnosti televizijskih uradaka. Evo, recimo, u čekaonici ste kakve stomatološke ambulante. U strahu ste, jer tko normalan nije u strahu od zubara. Nervozno tipkate po mobitelu kad na televizoru u čekaonici krene epizoda putopisnog serijala Davora Rostuhara imena “Posljednji”. I zaintrigira te taj trud u autora da nam približi plemena čiji način života polako i sigurno izumire. I to je dobar znak da mora biti u serijalu nešto vrijedno gledanja. Vizual kod Rostuhara ionako nikada nije bio problem, a to da nas vodi tamo gdje vjerojatno sami nikada otići nećemo, hvale je vrijedno. Nevolja je jedino što nas putopisi svake vrste vrebaju od svakud, taman da ‘ubije’ ta mogućnost izbora.
NO kriterij zubarske čekaonice uopće nije loš kriterij kvalitete. Dojam je, baš kao i kontekst, važan često koliko i brojke. Zapikne se čovjeku u memoriju često neki detalj koji sve čini boljim. Nekidan tako u Dnevniku HRT-a i prilog o Vinišću, malom mjestu uz more, a sve ne bi li se reklo kako je lijepo u Vinišću živjeti. Reklo bi se, ni prvi ni zadnji te vrste. Ali kad shvati čovjek da su se svi sugovornici uredili za snimanje, da su svi u bijelim košuljama i odijelima, da je sve ispeglano i tip-top, pa makar da za potrebe snimanja mrežu krpaju, bude čovjeku nekako milo oko srca. Vidiš koliko je veliko kad se ide među ljude i vidiš koliko je ljudima još uvijek stalo da se svijetu pokažu u najboljem mogućem svjetlu.
E DA, svijet i svjetlo. Svega toga malo je nekako bilo nedavno na skupu svjetskih glavešina u Davosu. A nije da nas se nije bombardiralo sa svih strana. Ponajviše se, dakako, analiziralo što reče Trump, ozbiljni neki svjetski mediji psihijatrijski su vještačili njegov govor, a on je s pozornice pokazao uvijek istu kombinaciju redikula i agresivca u kojeg su jasne nakane. Neki su se državnici, suočeni s Trumpovim govorom, demonstrativno okrenuli na peti i otišli kući, a neki su, poput kanadskog premijera, održali govore nade za koje smo se uhvatili poput utopljenika. Svijet se mijenja, svijet više nikada neće biti isti, samo nevolja što nas je ta činjenica mahom uhvatila nespremne. Spreman je jedino, i vazda, naš ministar vanjskih poslova, čovjek dosljedan lapsusima svake vrste poput onoga kad šefa opozicije u nas zaziva s Dojčić. Hajdaš plus Dončić jednako Dojčić. Genijalno. Ono što genijalno nije, jest činjenica da nema više sektorskog novinarstva, nema ljudi u TV kućama koji će pratiti samo vanjsku politiku, a to onda znači da nema gledatelj čovjeka kojem će vjerovati. Pa će se budućnost tumačiti onako kako tumačimo i prošlost, amaterski i ovlaš i kako kome paše.
