Da se u žanru horora posljednjih godina osjeća izvjesna svježina posvjedočili su između ostalih "Supstanca", "Heretic" i "Trenutak nestajanja", koji bilježi uspjehe u nagradnoj sezoni. Tome su pridonijeli i filmovi "28 godina kasnije", koji su pokazali da i već izlizane postapokaliptične priče mogu osvojiti publiku, jer ne radi se u osnovici samo o hororu o kakvome virusu, već o alegoriji pandemija, društvenoga rastakanja, uz sveprisutan strah od drugoga te tankoj granici između preživljavanja i gubitka čovječnosti.

Nakon otprilike pola godina i filma Dannyja Boylea i Alexa Garlanda, sada stiže nastavak "28 godina kasnije: Hram lubanja" ("28 Years Later The Bone Temple"), koji u režiji Nije DaCoste donosi viziju u kojoj prijetnja više ne dolazi isključivo od zaraženih, već od onoga što su ljudi spremni postati ne bi li preživjeli.

Radnja filma prati dr. Kelsona, koji se upušta u neočekivanu i opasnu vezu čije bi posljedice mogle trajno promijeniti ravnotežu svijeta oblikovanog desetljećima nasilja i straha. Paralelno s tim Spike nailazi na Jimmyja Crystala, a njihov susret prerasta u klaustrofobičnu noćnu moru bez jasnog izlaza. U prostoru poznatom kao Hram kostiju granica između civilizacije i divljaštva potpuno se briše, a film neumoljivo sugerira da zaraženi više nisu najveća prijetnja.

U glavnim ulogama javljaju se Ralph Fiennes, Jack O’Connell i Emma Laird, a film dodatno nosi snažan autorski pečat zahvaljujući glazbi Hildur Guðnadóttir. Vizualni identitet filma stvoren je opsežnim i preciznim radom na specijalnim efektima, čime se naglašava brutalna atmosfera svijeta u raspadu.