Ako nešto očekuješ, možeš dobiti razočaranje. Ako ne očekuješ ništa, možeš dobiti iznenađenje! - Grunf iz Alan Forda?! Miro Bulj iz Hrvatskog sabora?! Marko Perković Mesija s pozornice?! Krivo sve! Otto Grundmann, finalist Masterchefa, usred velikog finala! Ovako ili nekako slično, no bit je ta; ne očekuj ništa da se ne razočaraš, pa se možda i iznenadiš.

Nažalost, svaka mudrost i pravilo imaju svojih izuzetaka. Od novogodišnjeg programa na našim TV kanalima nismo očekivali ništa, pa smo jedno veliko ništa i dobili.

U novogodišnjoj noći najbolji TV program imala je RTL Televizija, i to zato što nam je jednostavno pustila film, baš kao da je se to kako će se narod zabaviti za dočeka i ne tiče, nimalo. Nova TV udarila je po starom receptu, onom u kojem Pišta iz Srebrnih krila i dalje svira bubnjeve, dvije djevojke sastrane i dalje plešu isto kao i prije 20 godina, a Željko Bebek i dalje djeluje mlado koliko i Lidija Bačić.

No, ako je itko imao sve, a dao nam ništa, onda je to HRT. Pogađati iz koje godine su prepjevani hitovi Eurosonga, baš kao i to tko ih pjeva, bilo je zabavno prvih pola sata u vr’ glave. To je, međutim, bila prava divota naspram nastupa stand-up komičarskog dvojca angažiranog za tu prigodu. Da će se za dočeka 2026. društvo u kutu spomenuti čak i Nele Eržišnik, e tom se nitko nije nadao. Šteta baš, jer štošta i prije i nakon “show” programa imalo je itekako novogodišnji štih.

Nema tako Nove godine i televizijskog programa bez prijenosa Novogodišnje turneje 4 skakaonice, tog izvanserijskog natjecanja u skijaškim skokovima i zato hvala HRT-u što ne odustaje od izravnih prijenosa. U pola zalogaja sarme, ili ‘ladnog odojka, gledati kako izvanzemaljski Slovenac Domen Prevc leti daleko koliko hoće, e to je novogodišnja televizija. Nema Nove godine ni bez prijenosa Novogodišnjeg koncerta iz Beča, bez valcera, bez gospodskog glamura što ga samo tradicija odnjegovat zna. Između dva guca na dočeku od gostiju skrivenog pjenušca gledati kako kanadski dirigent Yannick Nezet-Seguin ravna Bečkom filharmonijom i svojom iskrenom i zaraznom energijom i predanošću, pače majstorstvom, diže publiku na noge, e to je novogodišnja televizija.

Ako ćemo pošteno, svoj obol svemu svečarskom dao je i Hrvatski radio, na kojem su u godinu kad slave 100 godina postojanja krenuli obarajući rekord za Guinnessa. Uime sto godina 105 voditelja izmjenjivalo se u stolcu u studiju da bi svatko od njih pričao 15 minuta a da ne stane na više od deset sekundi. Trajao je prijenos 27 sati i još nešto minuta. Sve sama priča, ništa glazba. I koliko god se možda kome činilo da i nema nekog smisla, oživjele su time neke stare veze između radijskih ljudi i njihove publike. Slušatelji su dali ruku podrške taman da se vidi kako će radio živjeti u vjekove, možda duže negoli itko drugi u ovom medijskom kaosu.

Blagdanski bi se, na neki način, mogla protumačit i posljednja epizoda prve sezone “Blaža među ženama”, koja je dala naslutiti da će tu biti i druge sezone, makar, nije se lijepo rastati od fanova a da se Blaž i Ankica makar ne kušnu. Blagdanski je uvijek i podsjetiti se dokumentarcem Dejana Aćimovića koliko je velik Ratko Rudić. Na HRT-u u emisiji “Agenda: Svijet” čak se i bivša predsjednica Kolinda Grabar Kitarović pojavila taman tako autoritativno da ju je voditelj i urednik Danko Družijanić samo pustio da govori, onako kako je koji dan prije Mario Raguž, opčinjen, pustio, božeprosti, svećenika Božu Mandarića da priča o spirali koja ne trpi blagoslov. Sve blagdanski, osim što je program za dočeka bio mlačan poput toplog piva. Ali, ako ne očekuješ iznenađenja....

Nego, Otto, Otto Grundmann, koji dijeli dično ime s Ottom von Grunfom. Ime je, kako god okreneš, znak. A kad si Grunf, onda je nekako i bilo za očekivati da te u finalu porazi Endrina Muqaj, baš kao i to da će chef Mario Mihelj zaflekati košulju finalnim jelima. Nema tu razočaranja, ni iznenađenja, i to je ok. Nažalost, teško da nas više išta može iznenaditi.

Početak 2026., ono što nam dnevnici donesoše iz bijeloga svijeta, potvrdio je kako uistinu ništa nije bilo za poželjeti za dočeka nego da nam Nova godina ne bude gora od stare. Trump je upao u Venezuelu, požar u Švicarskoj odnio je na desetke života, na radiju statistika koja kazuje da je gotovo 30 posto naših sugrađana na rubu siromaštva. Nije ni čudo da su nam očekivanja nikakva, ali ne bi li bilo upravo sjajno iznenaditi se. Dobra negdje jednostavno mora biti u toj 2026.