Trista čuda i jedan čudesan razgovor
Nasreću, ima “čuda”, ali ima i istinskih o iznimnih ukazanja, pa ako ćemo i onih televizijskih
Nije grah tako pao, nego su se datumi tako posložili da se ogled s Kauča piše taman tu negdje između Božića i Nove godine. Pa ako smo zadnju kolumnu završili čestitkom za Božić, neka ova počne iskrenom željom svima da nam godina 2026. bude bolja, mirnija prije svega. Jer treba nam svega, i razuma i sreće, da se kriza koju nesumnjivo svijet živi razumno prevlada. Trebaju nam, ako ćemo pravo, prava mala čuda.
Vrag će ga znati jesu li čuda bila na pameti urednicima na javnom servisu, ili je ciklus filmova o Supermanu krenuo nedjeljom bez ikakvog predumišljaja, ali zgodno je bilo koji dan nakon Božića vidjeti drugi dio sage o mitskom junaku na malim ekranima. Nema boljeg od Christophera Reevea kojem one tajice što ih bezvremenski superjunak nosi ne štete imidžu ni malo. I nema veće ljubavi za ljude, za spasenje cijelog svijeta, od one Supermanove. I nema većeg razumijevanje za Supermanovo poslanje od onog što ga za svog čovjeka ima Lois Lane.
Jest, ljubav koja je gotovo pa veća od života tu pati i na kušnji je, ali sve se na koncu posloži baš onako kako treba kad je u ljudi pameti i kad je superjunaka da ih dobru uči. Film je iz 1981., ali dalo ga se gledati na mali milijun načina u nedjelju nakon Božića, i kao osvrt na prošla vremena i kao uvod u ono što nas tek čeka. Ili, zašto ne, kao lijepu zabavu pred još jedan obilan post božićni doručak. Jer, što je Božić bez obilnog jela.
No, valjda ravnoteže neke radi, prvo bi Superman, a onda “Pozitivno”. Prvo muškarac u tajicama, a onda muškarac u svećeničkoj halji, Božo Mandarić, župnik župe Lišane Ostrovičke. Dobio je župnik prigodu da progovori o čudesnim ozdravljenjima koji su njegovih ruku i molitve djelo. Dobio je prigodu ispričati i koju o slučaju djevojke koja je došla po blagoslov, ali ga dobila nije jer se njemu ukazala sprirala, valjda ona koju je djevojka koristila. Ima to sve i nastavak, baš kao i brojne druge zgode i nezgode uvaženog gosta, ali koliko je to pozitivno i u korist svekolikog razumijevanja u Hrvata najblaže rečeno je za diskusiju. Supermanove avanture bome su u to nedjeljno jutro bile, k’o ćemo pravo, znatno prihvatljivije štivo.
Samo i nasreću, ima “čuda”, ali ima i istinskih o iznimnih ukazanja, pa ako ćemo i onih televizijskih. Morana Kasapović odavna je od emisije “Razgovor s razlogom” učinila pravi mali biser i veliku posvetu razgovoru “običnom” i to u nimalo prijateljskom okruženju. Razgovor s riječkim nadbiskupom Matom Uzinićem bio je posebno vrijedan i trebalo bi ga reprizirati svako malo i u normalan neki sat, a ne obnoć u televizijsko nedoba. Jer, nadbiskup riječki ne traži čuda, ne traži superjunake, niti mu se zamjerila spirala. Biti čovjekom biti će dovoljno. Pa kad Uzinić veli kako bi volio da je u godini na izmaku bio boljim čovjekom nego li je bio zapravo nam kazuje jedini pravi put. Dakako da nije to sve o čemu se s razlogom razgovaralo, pitanje je samo što je puk od svega odlučio čuti, a što prečuti. Hoćemo li, recimo, čuti onu o migrantima, o tome kako nam valja ne gledati drugoga kroz unaprijed stvorene sudove, nego ga pokušati ponajprije vidjeti kao brata i sestru. Jer, kako danas Nepalci odlaze kući za blagdane hvaleći se postignutim u bijelom svijetu, tako su nekada naši gastarbajteri dolazili doma za blagdane hvaleći se Mercedesima. Osudio je Uzinić sve zlo što nam se događa, podsjetio nas tome što sekularizacija zapravo jest i zašto nam treba, podsjetio da nismo kršćani po porijeklu, nego zato što to biramo. I da, prelako se daju sudovi o ljudima bez da ih se poznaje. Čudo bi istinsko bilo da u novoj bude drukčije, ali čuda se i zovu čudima zato što se kadikad dogode.
