Da je Božić, zna čovjek po kalendaru. Zna i po adventima koji niču posvuda k’o gljive poslije kiše. Zna po potrošačkoj košarici, koja naglo poskupi, baš kao da i inače nije skupa. Zna po bakalaru što se kočoperi u izlogu, ako nam se već i ne ruga koliko košta. Zna po lampicama, borovima, vonju od kolača. A da Božić dolazi naslutiti se dade i po televizijskom programu. Ali da biste se dali televiziji, da vas uvede u to božićno raspoloženje, morali ste danima prije Badnjaka i Božića naći načina da jutrom ukradete koji sat od svih, skuhate si neki topli napitak, sjednete pred mali ekran i, dok vas nitko ne gleda, gledate Drugi program HRT-a.

Tamo je Božić bio danima. Tamo bi “Tkanje ljubavi”, film o ljubavi koja se bukvalno dogodila dok su ona i on šivali oveću deku. Zato je “Božić u Montani” imao ama sve što se od božićnog filma za široku potrošnju pita. Lampice, konji vrani, snijeg koji konstantno pada, ali ne prejako, već samo ugođaja radi, djedovi i bake puni razumijevanja, unuci i unuke puni razumijevanja, ona iz velikog grada, on s ranča koji se o Božiću pretvara u bajku. Dobro, od tako posloženih ljudi očekivao bi čovjek da u manje od sat i pol shvate da su jedno za drugo stvoreni, ali ajde.

Autoru ovog teksta božićna je radost počela u Montani. Ali, baš kao i obično, sve je to ništa ako o Božiću nekad, negdje, makar sa starog VHS-a, na ekranu na zaigra “Divan život”. Bez tog klasika, i bez onog filma gdje premijer Velike Britanije tanca misleći da ga nitko ne vidi, sve je za džabe, i fali nešto, jednostavno je to tako. Televizije naše i blagdanski programi. Dok čovjek čeka da dan od posta dođe i mine, a onda da se zagrize pečeno i odmotaju pokloni, dok proučava gusto tipkana priopćenja u kojima piše što je koja TV kuća pripremila, ne zna je li složiti blagdanski program najlakše na svijetu ili je najteže. S jedne strane samo složiš štogod da je zašećereno k’o ona gore spomenuta romansa u Montani, a s druge moraš paziti da je biskupa, nadbiskupa, božićnih čestitki s vrha, misnog slavlja. Nema tu apsolutne slobode za kreaciju ama nikada. A kako svatko složi na taj blagdanski jelovnik što mu drago, tako svatko tu sa stola i uzima što mu drago. Recimo, ima kuća i stanova i obitelji koji od svega s najvećim ushitom čekaju da Papa iziđe na prozor i krene čestitati Božić na mali milijun jezika. Sitna gesta za veliko veselje. Ima i drukčijih, dakako. A ako je išta ove godine bilo mrvu drukčije, onda je to onaj niz znanih lica HRT-a koja su u kameru govorila što je njima Božić. Ne možeš ih voljeti sve jednako, ne možeš ni vjerovati svakom da posve iskreno zbori, ali u svih bi neke drage blagosti. Svi smo mi, sve se čini, od istog materijala napravljeni. O Božiću se to možda i najbolje vidi.

A kako je Božić, tako je i kraj godine blizu. To znači da su blizu kraja mnogi od velebnih šou-uradaka. Puste završnice samo što nisu, pa kom obojci, a kom ono drugo. Supertalent Nove TV finale je ove godine prvi put odradio u Areni Zagreb. To dovoljno govori o tome koliko je i dalje velik interes življa za format koji se s godinama dobrano potrošio. Internacionalizacija ovom šou ništa specijalno donijela nije, iz našeg bazena smo manje-više potrošili sve i svakog, a čovjek se s vremenom posve navikne i na sve te silne opravice i frizure u Maje Šuput. Pobjednici se zaboravljaju sve brže, ali Arena je puna i tu se nema što ni dodati ni oduzeti. Tako je, kako je.

Znatno više drame daruje finiš Masterchefa, šoua u kojem suze kandidata na oči ne tjera luk što se sjecka, već činjenica da su krvavi ispod kože redom svi, taman da ih izolacija i zajednički život s nepoznatim svijetom učini svakakvima. Kuhanje je u drugom planu, makar će finale biti spektakl. Uvijek je spektakl. A žiri... Jedan ekstremno dobrohotan i slatkoran, drugi ekstremno pravedan i strog, a treći ni sam ne zna na koju bi ekstremnu stranu. I gleda se. I neizvjesno je. Na RTL-u će, pak, ljubav naći oni koji ju traže na selu. Možda su je već i našli. Tko bi ga znao. Važnije je, puno važnije, da ljubav nađe HRT-ov Blaž u kvartovskoj trgovini, pa da sve dođe na svoje.

Na svoje je, bar u prvoj fazi, sve došlo i u uratku The Voice Kids. Nakon što se Mia Dimšić okrenula gotovo svakom malom kandidatu, mentori su kompletirali svoje timove. I zapjevali svatko svoju omiljenu božićnu. I klinci su zakon. Taman da se, makar bilo s kauča, poželi svima mira i veselja. Kako u nas, tako i u Montani!