Prva nedjelja došašća. Da ste gledatelj posve prosječnih navada i znanja, ne možete pogriješiti da je prva nedjelja došašća ako ste makar ovlaš bacili oko na Dnevnik javnog servisa. Pred voditeljicom, na onom velikom pultu, diči se toliki adventski vijenac sa svijećama da se voditeljice jedva i vidi. Dobro, nešto je i do kuta kamere, koja nam želi kazati da je vijenac i veći negoli jest. Nekome je, eto, bitno da ima vjenčića i da je velik. Konkurentskom RTL-u i Novoj TV vjenčić nije pao na pamet. Tko je u pravu, tko u krivu? Jesmo li u sekularnoj državi, pa može i bez vjenčića, ili valja kuću na Prisavlju okititi sukladno s vjekovnim običajima?! Je li vjera jača s vjenčićem ili bez njega?! Svake godine isto pitanje i svake godine svatko od nas misli da zna pravi odgovor. A jedino što se uistinu dade sa sigurnošću reći, jest to da je vijenac golem.

DA JE pak mjesec blagdanski itekako počeo, dalo se posljednjih dana po mnogočemu zaključiti. Nekidan tako u cik zore, u uratku “Dobro jutro, Hrvatska”, spot za novokomponiranu božićnu pjesmu što je pjevaju mahom uvaženi splitski pjevači estradnjaci. Svi su tu, i Belan i Amulić, Giuliano, Spalato... Ma od žena, od pjevačica, samo Zorica Kondža i članice ženske klape. Da nije i to tradicija neka da se žene ne pušta baš u prvi plan, ili je samo slučajno tako ispalo?! A kad smo već kod tradicije, pohvale sve “Plodovima zemlje” i posve slikovitom prilogu o svinjokolji, koje, nasreću, ima. Minucioznost kojom su junaci iz priloga tranširali svinju, vješali blokove slanine da se suše, punili crijeva mesom da kobasice budu bila je krajnje apetitlih pred nedjeljni ručak.

DODAJMO svemu ovome i mali milijun “živih” javljanja s dojednog hrvatskog Adventa i jasno je gdje smo i što smo. Jedino bi bilo grdo ako se zaboravi ona stara da ni mački nije drago ono što je preslano. To smo, recimo, zaboravili izvještavajući o neboderu Vjesnika, zatrpali cijeli hrvatski puk vijestima o prometu Slavonskom ulicom zagrebačkom, baš kao da i oni u Špišić Bukovici moraju znati gdje je ta Slavonska i zašto je važno teče li njom promet kako treba ili ne teče. Bude to često, to da se stolujući u Zagrebu zaboravi kakvi su interesi i potrebe ostatka Lijepe Naše, što zanima poljoprivrednika i ribara, što profesora i učitelja, što je lokalno, a što nacionalno, što je bitno, a što nebitno. Regionalno u nas ili je suptilno programski getoizirano, ili je u fokusu kad se kakva nevolja dogodi. I nije to od jučer. I to bi trebalo mijenjati.

NEGO, bitno i nebitno. Marširalo se protiv fašizma u nekoliko velikih hrvatskih gradova. I to je, bez sumnje, bitno. I izvijestili su o tome manje-više korektno svi i sve bi bilo u redu da ne bi gradonačelnika Zadra Šime Erlića, koji se ukazao u Vijestima RTL-a. Ta lakoća kojom je mladi gradonačelnik praktično izjednačio mirne prosvjednike sa zakrabuljenim kontraprosvjednicima željnima sukoba, najblaže rečeno, dolijeva ulje na vatru i praktično je dozvola onima željnima nerada da divljaju kad su “isprovocirani”. Ne može nasilje biti normalna reakcija na mirno iskazivanje mišljenja i gradonačelnik to itekako zna, ali ne bi politika bila politika da i iz ovoga ne pokušava nešto ušićariti.

ZOVU a la Erlić nije odoljela ni riječka gradonačelnica Iva Rinčić, koja bi, slikovito rečeno, s jednom guzicom na dvije-tri stolice sjela. A bit će tih i takvih nazoviekumena još. Idealno je doba godine za to. A tu negdje između svinjokolje i vjenčića, prosvjeda i Erlića smjestile su se premijerne epizode mnogočega na HRT-u. Martina Validžić je “Serijski brijač”, Željka Ogresta i Dubravko Merlić su pod “Svjetlima pozornice”, a Andrea Buča vodi nas na putovanje domaćom željeznicom svjesna da “Brže ne može”. Tek je počelo, mudro bi bilo pogledati još koju epizodu, no ovako u startu, pa sve da je pomalo i neočekivano, nekako srcu najmilije bude voziti se tim vlakom Slavonijom. Tu nekako najviše proradi sentiment, što zbog Slavonije i njezinih dragih ljudi što zbog vlakova koji u nas nikada nisu proradili kako valja i veći su relikt prošlosti negoli ijedan transparent na prosvjedima. Ne ide čovjeku u glavu ni zašto Slavonija nije najbogatiji naš kraj, a ne da se iz nje iseljava, ni zašto vlakovi svud u Europi voze munjevito, samo u nas brže ne može. Taman da Bučin uradak uistinu bude ono što želi biti, posveta neka i kraju, i ljudima, i prometalu koje je onomad spajalo i ljude i krajeve. I opet će!? Bilo bi lijepo da hoće.