Četvrti program HRT-a koncipiran je tako da ga se mahom jutrom i za dana gleda, ako se gleda. Jutro je doba od vijesti, od aktualnosti, od pokušaja da se bude informativniji od N1 televizije, dok je večer za adute druge vrste, putopise, šou-programe, serije. U posve običnoj četveročlanoj obitelji, u kojoj je i roditelja i djece, teško se može dogoditi da ih demokratski dogovor što će se na malom ekranu navečer gledati odvede na Četvorku. No zalomi se živom čovjeku svašta, pa i to. I zna to ispasti posve dobro. Naletjeti na emisiju “Romano Bolković - 1 na 1” bilo je taman tako da se epizodi u kojoj je gostovala Claudia Reiterer čovjek vrati, zahvaljujući snimalici, još koji put.

VRAG će ga znati što je tu momentalno povuklo na gledanje, je li to njemački jezik u gošće koji valjda samo u seriji “Gorski liječnik” zvuči tako melodiozno, ili je to, zašto ne, njena oku ugodna pojavnost. Najprije će ipak biti da je zanimljivo bilo ono što je govorila, odnosno ono o čemu su Reiterer i Bolković razgovarali. Da se ništa o gošći znalo nije prije gledanja, i opet bi privukla čovjeka njena priča, jer ova poznata austrijska novinarka i stručnjakinja za komunikaciju i društvene promjene itekako ima što reći. Claudia Reiterer je nakon 27 godina rada na javnom servisu austrijske televizije ORF, nakon više od 2700 emisija što ih je vodila rešetajući političare svih vrsta, jednostavno objavila da odlazi.

SIGURNOST ili sloboda, bila je njena dilema, pa još u pedesetima. Pa ju je Bolković pitao, a ona je govorila i tome kako je odlučila kamo će i kako će, baš kao i o koječemu drugom, a sve jednostavnim nekim jezikom i zavodljivom lakoćom. Sve tako da joj se vjeruje, bilo kad kaže da moć ne mijenja ljude, bilo kad podsjeti na to kako valja činiti ono što je ispravno, a ne ono što je popularno. Vrag će ga znati jesu li naši političari i pripadajući im PR stručnjaci gledali i slušali što to Reiterer govori, ako nisu, ima snimalica. Običan neki svijet dobio je pak prigodu i da potvrdi nešto svojih stavova, i da nauči nešto, i da danas-sutra lakše donosi svoje neke odluke. Sve to zbog dobrog, starog razgovora, jedan na jedan, u studiju, bez efekata bilo kakve vrste.

Jer, razgovora nam nasušno treba. A razgovora jedva da ima, kako na malom ekranu tako i mimo njega. Kad smo već kod toga čega nema i čega fali, lijep podsjetnik na to bio je dokumentarac Elizabete Gojan “Druga Amerika”. Od sati i sati snimljenog materijal složila je Gojan uradak koji pokazuje Trumpovu Ameriku iz posve drugog kuta. Otišla je ona među obične ljude i donijela nam na pladanj sliku te druge Amerike koja je sve samo ne sjajna. Nekada je bilo često i normalno da sektorski znalci putuju i donose svojoj kući ovakve uratke. Danas je izuzetak koji potvrđuje koliko je šteta što su vremena druga i taman takva da od silne zaokupljenosti sobom ne gledamo preko granice, a nije da nas se ne tiče.

U ONOM gostovanju kod Bolkovića kazala je Claudia Reiterer i to da televizijski dojam čini 70 posto izgled, 20 posto mimika, a tek 10 posto sadržaj. Govorila je ona o političarima, no vjerojatno i nisu puno drukčiji postoci o čemu god televizijskom se radilo. Vizual kuću gradi, za drugo se i nema previše vremena. To vizualno bilo je savršeno u prvoj epizodi nove sezone šoua HRT-a “The Voice Kids”. To kako su finalisti prošle sezone zapjevali na početku, bilo je sjajno i gledati i slušati. Ne da se odoljeti tim klincima, jedino ti bude žao kad ne prođu prvi prag svi. Javni servis pak dokazuje da zna raditi raskošne šou-programe koje narod voli, problem je jedino što jamačno koštaju k’o svetog Petra kajgana. Zato je ta prva emisija bila sjajan primjer što sve učiniti mogu savršene svjetlosne senzacije i osvjetljenje, a ne da sve izgleda “sindikalno” onako kako su šarene žaruljice sirotinjski izgledale u dvorani u kojoj su se dijelile nagrade na Danima hrvatskog turizma. Nasreću, nije to ono najvažnije, baš kao ni svi ti ministri u prvom redu i čelnici našeg turizma. Najvažniji su ljudi, one sobarice, vozači, kućni majstori koji s toliko veselja izlaze na pozornicu jer su zaslužili da im se prizna kako sjajno rade svoj posao. Zbog njih baš uvijek ima smisla gledati, makar mrvu, ovu dodjelu priznanja.

NEGO, snimaju se nove epizode “Kumova” Nove TV. I neka su. I neka svi naši glumci znani barem sitno, zaigraju jednom u “Kumovima”. Nije ni ironija, ni sarkazam, već nek’ je za Guinnessa!