Nedjelja, središnje informativne emisije. U jednoj priča o vukovima što žive uz granicu, pa je rado i prijeđu, taman toliko često da stočari neretvanskog kraja broje zaklane magarce i krave. U drugoj priča o divljim svinjama što su ih lovci po Slavoniji marno potamanili da svinjsku kugu ne šire, preventivno, jer tko zna šire li je uopće. Da je samo znati kako su se osjećale neke vučje ili divljesvinjske obitelji dok su dnevnike gledale. Ako ništa drugo, dva posve različito intonirana priloga mogla bi rasplamsati i opet raspravu zašto je vuk zaštićen, a svinja nije. No pustimo to životinjskom svijetu. Spomenuti zato valja kako je u prilozima bilo svega, od dlake u krava i magaradi što ih je kiša zakovrčala do pitomih svinjica što su se eto spasile bolesti taman tako da mogu “na miru” čekati svinjokolju. Božić dolazi, to vam je to. Dolazi onako kako je nedjelja došla nakon subote, da bude dan mira i dobra, dan kada će nas središnje informativne emisije mahom uvjeravati da je među ljudima sve kako treba biti, ali ne i među vukovima i divljim svinjama.

A SAMO dan prije, ako ne i dva, tri, ljudi su bili divljiji od životinja. U Splitu su zakrabuljeni neki nasilnici tjerali van iz prostorije, grada, zemlje djecu koja su htjela plesati folklor svoje zemlje, u ovom slučaju Srbije. Pa je u Zagrebu zakrabuljena čeljad ustaškim pozdravom krenula prekidati otvorenje izložbe jer im autor nije bio po guštu. Pa je na splitskoj Rivi bio prosvjed Torcide, a da malo tko zna zašto, s obzirom na to da je krajnje nebulozno danas kazivati da se ne smije naglas reći da si Hrvat. Zanimljivo je bilo gledati kako to televizijske kuće prate. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je reporterka Nove TV pred kamere dovela čeljad koja protiv srpske kulture nema ništa, ali im ne bi dala da je propagiraju ama nigdje. Lijep je to doprinos potpaljivanju ionako zapaljive atmosfere. Nekada se čini da televizije rade isto što i političari, da grabe svaku prigodu da se ogrebu o neki lajk, o postotak gledanosti, o famozni šer onako kako se politika grebe za pokoji birački glas. Moralo bi biti drukčije, moralo bi biti neke crte koja odvaja razum od ludila, nekih tema koje je korisnije ignorirati u ime zdrava društva makar postotak gledanost bio i manji kad se već ne znamo kvalitetno i prosvjetiteljski s njima uhvatiti ukoštac. Ali ne ide to i uvijek ima netko, bilo u politici bilo u medijskom prostoru, tko ne shvaća kad je vrijeme za zrele odluke, odluke koje su dugoročno mudrije i bolje.

LIJEPA doza crnila prelila se s ulice na sve, pa i na mali ekran. Osim toga teško je bilo koncentrirati se na išta drugo. A nije da nije bilo zanimljivih uradaka, uvijek njih ima. Evo, recimo, ako ste navijač Dinama, garant je srce udaralo živo zbog još jednog posrnuća, ovaj put na terenu Istre, i to u onom jednom tjednom izravnom prijenosu utakmice Hrvatske nogometne lige na programu javnog servisa. Nešto je i promaklo i morat će se upogoniti snimalica, onako kako je autoru ovog teksta promaklo da ja onaj koji putuje “vlakom oko svijeta”, od Alpa do Anda, ni manje ni više nego Baldrick iz BBC-jeva bisera za sva vremena zvanog “Crna guja”. Na HRT-u u neko rano popodne vlak i u njemu sir Tony Robinson! Hvala kolegi Borisu Rašeti što nas je naputio kamo treba. A hvala mu i na rečenici: “BBC-jeve vedete putuju kao haerteovci – HRT je postao gigantska logistika za putovanja svojih zvijezda kojima se, kad god im se dupe zaželi puta, Prisavlje posveti ispunjenju želje, samo da ne talasaju”...

NE MIRUJE ni tržište, poznata TV lica i dalje, sve da je i u manjoj mjeri, odlaze i dolaze. Vijesti RTL-a tako ostadoše bez Adriana De Vrgne, kamo će, ne zna se, a bome ni to tko će u taj dnevnički stolac umjesto njega. A od svega kulinarskog što se nudi, nakon svega i opet nema čovjek što drugo nego konstatirati da su na jednoj strani svi gastroformati, dok je na drugoj Anthony Bourdain. A na RTL-u, eto, gaze “Divlje pčele”. Počela je serija žestoko, tema je ozbiljnija više negoli se itko nadao poučen svim tim sjenama prošlosti. Glumci su redom dobro skinuli govor Dalmatinske zagore, što je dobro, a da im je pripojiti još kojeg junaka “Kumova”, bila bi to jezično najjača serija o Zagori našoj ikada nakon “Prosjaka i sinova”. I da, tamo negdje oko 30. epizode možda na ekranu ugledate i lice nižepotpisanog u avanturi života. No o tom potom. Kada se i ako se i pojavi, neće to oštricu kritike otupjeti nimalo, već baš naprotiv!