Ilustracija
Jučer, danas, sutra
Nek’ je sve šećerna tabla zbog koje ćemo misliti da su u pravu oni koji nam svakodnevno govore da živimo nikad bolje
Dogodi se to, recimo, ljudima kad su gladni. Gladni, satima gladni i željni jela, a kad jelo dođe, više nisu u stanju ni zalogaja staviti u usta. Nije da se želi coprati išta, ali ljeto se činilo nikad duže i samo su se najavni foršpani uredno vrtjeli, a ono malo noviteta koji su krenuli na komercijali zeru ranije “samo” su nove sezone onog što se davno zvalo premijerom. Valjda neće biti tako da kad konačno krene sve, oni razmaženi konzumenti ne mogu više od pustog čekanja gledati ništa.
PRIJE nego sve to konačno krene svojim jesenskim ritmom, vrijedi se na trenutke prisjetiti što to bi jučer, ako ne i danas, da bismo znali što nas to čeka sutra. Ovo je ljeto primjerice pokazalo kako su na javnom servisu na programskim uredničkim funkcijama mahom ljudi koji više od domovine, više od obitelji, više od jela i pila vole svoje vrtove. Na Drugom programu HRT-a valjda dvije trećine emitiranog bilo je posvećeno vrtovima. Prvo smo imali prigodu uroniti u “Svijet vrtlara”, da bi onda u društvu ekipe koja se odaziva na ime “Spašavatelji vrtova” gledali kako ti vrtni superjunaci od bezličnih dvorišta čine kakav-takav prostor za zelenilo. Doda li se ovome “Vrtlarica” koja usred ljeta u dugim rukavima sadi, kopa, gnoji, jasno je da se sva sila nebeska upela ne bi li nas natjerala da makar cvijeće balkonsko zalijemo. Poticaj je toliki da se šokirana lončanica s bosiljkom jedva spasila od pusta zalijevanja. A baš kao da je lijek kakav u pitanju, one koji su jutrom spašavali vrtove, uredno su nam servirali i u rano popodne.
NO, ono pravo iznenađenje zorom na Drugom samo je rubno imalo veze s vrtlarstvom, makar je onaj, da prostiš, vajb bio sličan. Nema ništa bolje nego pogledati kakav nježan film, kanadski recimo, što govori o ljubavi, prije nego navučete vrtlarske gumene čizme. Oooo, kakav je to bio niz srcedrapateljskih uspješnica: “Dom za kraljevo srce”, “Kako uspjeti na Manhattanu”, “Novo izdanje ljubavi”... Film što ga se dosad serviralo u pravilu nedjeljom iza ručka da se lakše zakunja, preko ljeta se plasiralo u zoru za doručak da se lakše “vrtlari”. Falit će to ujesen, i ljubavi i vrta.
Što se aktualnog tiče, krenulo je, recimo, “Otvoreno”, ma je sve o današnjim informativnim TV emisijama i programima, o nastojanju da nište ne prolazi bez one famozne dvije strane, izrečeno u filmu “Slučajni predsjednik”. Tamo jedan od glavnih junaka otprilike reče kako je sve televizijski postalo nevjerodostojno ako u studio zovete i date jednak tretman onom koji primjerice negira holokaust i znanstveniku koji o tome godinama uči i zna sve. Ta rečenica iz filma u kojem briljira neprežaljeni Robin Williams ne može čovjeku nego pasti na pamet dok gleda i sluša kako u kamere TV kuća Željka Markić vuče paralele između Hrvatske i SAD-a nakon što se u Americi dogodilo ubojstvo Charlieja Kirka. Potreba da se i nju uhvati za komentar sjajno se, eto, uklapa u spomenuti filmski spomen (ne)vjerodostojnosti.
NASREĆU, ima i laganijih tema, koliko god praćenje radnje RTL-ove telenovele “Sjene prošlosti” i one Nove TV “U dobru i zlu” bilo komplicirano za praćenje. Autor ovog teksta mora priznati kako ga je na tren razveselio foršpan montiran taman tako da se učini kako to u otmjenim “Sjenama prošlosti” netko kuha običan krumpir lešo. Ma vraga! Nije elita elitom postala jer je krumpir jela. Nesretni foršpan samo je bezobrazno uvezao viletinu iz serije s mukom iz “Života na vagi”. Lešo je tamo gdje se kile skidaju. A krumpir je tamo gdje je “Večere za 5”. Neće krumpira, ne treba se brinuti, faliti ni u novoj sezoni “Masterchefa”. Budućnost je izvjesna po mnogočemu. Tri kuhara će prvo imati mali milijun audicija, pa će podijeliti natjecatelje u timove, pa će pokušati biti duhoviti, pa opet ništa od pripreme jela nećemo vidjeti, ali ćemo itekako dobro znati tko je dobar, a tko loš...
